Mi u ogledalu hadisa Allahovog Poslanika

Jesmo li mali ili veliki? Mali smo u dobročinstvu, a „veliki“ u griješenju do neslućenih granica. Strahujem da zbog mojih grijeha nisu uznemireni i da im nije uskraćen rahatluk, kako bilju i životinjama, tako i ljudima.

A šta čovjek da kaže o toj silnoj i nepojmljivo velikoj ljubavi ashaba prema svome učitelju! Kad više vole vlastitu smrt, nego da Resul bude uznemiren i doživi makar na tren bol i uboda trna. Šta reći o sahabijkama, kojima je smrt muževa i sinova beznačajna, prema životu Resula! Šta reći o velikim ašicima ummeta, koji su žarko željeli biti pijesak po kojim gazi deva dok nosi mubarek Resula, vidjeći i u tome čast, zadovoljstvo i sreću!

 A šta tek veliko možemo reći o nama. Čime se mi to možemo pohvaliti, i čemu se to velikom možemo nadati.

Odgovor se krije u našem odnosu prema Resulu. Ako je naš odnos takav, šta očekivati od našeg potomstva! Hoće li naše poniženje smanjiti ili povećati njihovi postupci. Postoji li ta upitanost kod nas. Znamo li da nema popravnog i povratka? Znamo li da smo svakog trena bliži odlasku? Šta od neuništivog kapitala nosimo sa sobom?

Eto takav je bio Resul, naš uzor, a mi smo ovakvi kakvi jesmo. On je upotpunosti izvršio svoju poslaničku misiju. On nam je učinio dostupnim istinu o nama, o ljudima, čovječanstvu, da nismo „životinje koje govore“, da nismo benu-majmun već benu-Adem, da smo „veličanstveno djelo Allahovo“ stvoreno u „najljepšem liku“, i „teško onome ko oskrnavi veličinu Allahova djela“.

Za Resula i njegov ummet, čovjekov usud nije ukletost, čovjek nije bačen u svijet, nije „danas homo a sutra humus.“

Da, mi smo sljedbenici Resula, koji je nadmašio svijet prostora i vremena, svijet mašte ljudske. Vinuo se duhom u svjetlosne savršene zbilje, istine i dobra. Došao do samog izvora i utoka života, do Darovatelja života, koji stvara i održava stvoreno. Kušao je tu Resul, u toj neposrednoj blizini lezzet te blizine, ljepote, dobrote, ljubavi, blagosti, nježnosti, prefinjenosti, ali i moći, snage i sile, ničim ne uporedive.

Tako je Poslanik obogatio svetim istinama svoje Poslaničko srce, dušu, um, osmišljavajući tako ljudska zbivanja, događanja i pojave brojnim smislovima.

Ima li teže bolesti srca i prljavih misli od onih , od ljudskih mizerija, koja u ljudskoj smrti kraj svakom dobru i zlu pa i svoj vlastiti krah, jer su „došli iz ništa i otišli u ništa“.

I umjesto smrti koja uništava i koja je simbol ništavila, Resul smrt vidi kao vrata kroz koja prolazi prilikom povratka svome Gospodaru i to povratka koji sobom nosi  i donosi  radost u srcu vjernika. Negatori istine su bili i ostali svjedoci, i to kompetentni svjedoci vlastite tragedije, vlastitog bezumlja, beznađa, očaja, neizvjesnosti i besmisla. Drugi su bili i ostali vjernici, opet najkompetentniji svjedoci trajnosti doživljenog mira, sreće, zadovoljstva, smisla i smislenog promišljanja i djelovanja, koje nadilazi granice prostora i vremena.

S toga je za mene mevlud, dan neopisivo lijepe radosti koja traje i tuge što među nama ima i onih kojima mevlud smeta. Radost mevluda vidim u tome, što su to trenuci druženja sa Kur´anom, hadisom, salavatima, tevbom i istigfarom. Tada se čuju brojni savjeti , što ih Resul kao amanet  ostavlja ummetu. Savjeti su to sa punim moralnim i duhovnim sadržajima i tako ljupkim stilom govora.

Pomisao na Resulov šefa´at liječi i one za medicinu neizliječive rane. Tek tada čovjek vidi koliko smo u hakku Resulu i da mu se, ama baš nikako, ne možemo odužiti.

Ako je sve ono što čini sadržaj mevluda bid´at, onda bi ta glupost bila smiješna, da nije žalosna.  Nevjerovatno, da  i danas u ummetu ima takvih borniranih mozgova. Molim Allaha da mi pruži i to zadovoljstvo duši, da se sebebom mog govora o Resulu, krene ka novim spoznajama i istraživanjima novih smislova Resulove sire.

Desi mi se da nekada žalim, što nisam bio među onima, koji su sazrijevali i stasali uz Resula. Bude mi i teško i čudno u tim mislima. Tada zamišljam ashabe, neizrecivo sretne uvijek, i kada ustaju i kada idu na počinak, i u miru i u ratu, i kad odmaraju i kad rade, i kad su gladni i kad su žedni, i bosi i proganjani, i kad trpe bol, i kad su u tuzi i pri rastanku, i kad pobjeđuju i kad „gube“, i kad idu u džihad i kad se iz džihada vraćaju, i kad šehide i kad rane krvare, i kad se smiju, vesele, i ………

Kažem sebi, oni su srećniji u odsustvu ni´meta, jer znaju da je to kušnja i mu´minski sabur, nego li mi kad smo u izobilju, a s malo ili nimalo hamda i šukra.

Ipak ne dam sebi ići predaleko tim putevima. Zastanem i kažem sebi: Dragi Bog te je dao baš u pravo vrijeme, kad će tvoje razmišljanje, riječ i djelo biti od hajra za ummet i din. Kažem sebi: otkud ja znam, na čijoj bi strani bio da sam tada rođen, na strani Resula ili neuzubillah , Ebu Džehla. I šta?!

Budi zadovoljan što ti je Bog dao iz svoje dobrote, da budeš u ummetu Njegovog Miljenika. Potvrdi svoje zadovoljstvo hamdom i šukrom. Za svoja neosnovana razmišljanja, traži oprost od svog Gospodara. Nije to na odmet, jer Resul uči da budemo zadovoljni sa svojom sudbinom, te da oni koji nisu zadovoljni sa svojom sudbinom „sebi traže Boga mimo Allaha.“

Dakle, nužno je pomiriti se sa sudbinom i ne izazivati sudbonosni teret kušnje. Vjerujem da nije bilo, nema, niti će biti svijeta, znali mi za njih ili ne, a da Resul nije svima samo milost i opomena, koju kazuje ajeti-kerim. Resul je Božija milost svjetovima, milost ne mjerljiva intenzitetom, dosegom i trajnošću što ih ljudi koriste kao mjerila.

Usuđujem se reći, da će i džennet džennetlijama biti još ljepši, još draži i miliji kad znaju da je u njemu Resul i da će ih uz sve blagodati počastiti i svojim zijaretom.

Milost se tiče srca. A srca su ili poput humusa, pa budu plodna i upijaju vodu, ili poput kamena i tvrđa, pa se preko takvih srca milost samo prelije i ode.

Resul je dar, milost, radost svim planetama, posebno zemlji, pa i čitavom kosmosu, te svim vrstama živih bića, nama znanih i neznanih. On od svoje veličine nije izgubio ni onda, kad mu je Ebu Džehel bacio utrobu deve na leđa, ni onda kad mu je hamma-letel-hatab bacala trnje na put kud je Resul prolazio. Oni su izgubili sve što su imali, a nisu dobili ništa.

Resulu su, na Miradžu i meleki sedžde, ustali sa sedžde i kijamom odali počast Resulu. Bilo je to samo jednom i samo Resulu. Ta, zar i zemlja među planetama nije u privilegovanom položaju, jer je na njoj živio Resul i u njenoj utrobi je njegovo mubarek tijelo. Taj privilegovan položaj planete zemlje, nad svim drugim planetama, zvijezdama, sazviježdžima, svima nama, je samo i jedino zbog Resula. A eto sve druge planete su to prihvatile bez zavidnosti i mržnje. Al´ eto, sva ta tijela, planete i zvijezde će Alejhisselam obići, proputovati tim prostranstvom i u miradžskoj noći i njima ukazati ićram. Sve će to proći, vidjeti,  sve viđeno i doživljeno  prenijeti ummetu.

Vraća se Resul ashabima, njih poslije Gospodara voli ponajviše. A ono što Resul voli, voli i Allah, dž.š., i to je kod Allaha velika vrijednost. Veća od svih prostranstava i svega što je Resul vidio, mimo Allaha. Svi idealni prostori, ljepote, prostranstva, boje, glasovi, su pružili svoj ibret, jer sve podsjeća na potrebu iskrenog vjerovanja, robovanja i moralnog vladanja, Onome ko je sve to stvorio, uredio i održava.

Resul se, takođe uvjerio da sve, ama baš sve, bez i jednog izuzetka, a što je vidio, jezikom svog hala čini tesbih i hamd svome Stvoritelju. Naravno, shodno stepenu i nivou egzistencije.

Da u kosmosu nema apsolutnog mrtvila, Resul potvrđuje mu´džizom, gdje u njegovoj mubareć šaki, pijesak čini tesbih Allahu, dž.š., a to sve gledaju, vide i slušaju brojni ashabi.

Pa i plač panja, takođe je mu´džiza sa velikom porukom, koliko je Resul voljen od svih i kolika je odanost Allahu svega što postoji.

Svojom pojavom je vratio poljuljano dostojanstvo halife i zemlje planete, pobjedom istine nad lažima kufra i širka. On vraća poljuljano dostojanstvo svakoj stvari i svim vrstama, koje su počašćene da shvate istinu.

Mevlud je rađanje nade zamrlog i uspavanog čovječanstva. Sve dobiva svoj hakk, svoje Bogom zagarantovano pravo na postojanje, slobodu, život, rad, dostojanstvo, porod, vjeru,…

Upozorio je na pravo umjerenog korištenja svih Božijih blagodati, ali i na žestoke kazne koje čekaju prekršitelje.

Za Alejhisselama sve što je bespravno, silom, nepravedno uzurpirano, ma koliko malo bilo, ono je veliko, bitno, važno i skupocijeno.

Resul odbacuje egzistencijalnu mogućnost slučaja. Sve što ima egzistencijalnu formu ima i sadržaj svoj, nije prazna, ima svoju poruku i pouku.

Za Alejhisselama afirmacija besmisla i negacija smisla je jedno veliko svjedočanstvo našeg neznanja, nedostatka korisnog znanja i muke što je sobom nosi beskorisno znanje, koje je primjereno naivcima. Takvo znanje izravno vodi kufru, širku i zulumu. Koliko su samo ove ideje o besmislu dostojne prezira svakog ozboljnog mislioca. Dostojni su prezira i mislioci koji žive u zabludama uvjerenja, da se do smisla postojanja može doći bez vjere u Jednog Boga.

Sa Resulom se smisleno regulišu odnosi sa Tvorcem i od kvaliteta tog odnosa ovisi kvalitet svih drugih uspostavljenih odnosa. Ovaj odnos što ga Alejhisselam nudi, je svima od koristi trajne, a nikome, nikada i nigdje ne šteti.

Svijet sa svojim pojavama i događanjima nije slučajnost. Sljedbenici slučajnosti, veli jedan alim, liče mački koja se uhvati za vlastiti rep, vrtoglavo se okreće u krug, ne umije se pustiti do besvjesti, a misli da leti u beskonačnost.

Svjetonazor temeljen na objavi, ponovo je vraćen sa Resulom i doživio je svoje zlatno doba u povijesti. Svjetonazor temeljen na objavi postaje garancija svekolikih i trajnih uspjeha. Risalet je garancija svekolikih uspjeha u povijesti i koju vrijeme ne može negirati niti izbrisati.

Povijest svjedoči, da su i poslije ovih sretnih generacija, dolazile duhovno, moralno i umno jalove generacije, koje su slijedile beživotne, fiktivne ideje. To su goleme podvale uma bez Boga, svojstvene demagozima svih vremena i prostora.

Ovu tragičnu „istinu“ uma bez Boga, najozbiljnije svjedoče ludnice, zatvori, kazneno-popravni domovi, ubistva, pljačke, droga, silovanja, …. sve je ovo u rapidnom porastu.

Enigma života i smrti, je izvan svih domašaja uma i razuma. To je u kompetenciji izričito Risaleta. Rješenje ove enigme nudi mir, a dostojni su je  i mogu je shvatiti i prihvatiti samo odani Allahu i Resulu.

Pa je mevlud dan kad su riješene do tada, nerješive enigme životnog i trajnog značenja. Zato se vjera ljubomorno čuva i svesrdno prenosi na najmilije.

Pa je 12. Rebiul-evvel dan ljudskog roda, dan planete, dan mladosti, dan kosmosa i svih njegovih stanovnika. Ko je mogao slutiti kakva sreća čeka novorodženče, Muhammeda, sina Abdullahova i Aminina iz Mekke i kakvu će ono sreću donijeti i ponuditi čovječanstvu i svemu postojećem.

Sve što je um mogao slutiti da čeka novorodženo siroće je tegoba, bol, tuga, jad i čemer. A eto, Božijom mudrošću, on posta i osta nenadmašni liječnik svih ljudskih slabosti. Resul je preživio i pokazao kako se smisleno živi. Umjesto da bude socijalni  problema, on je riješio brojne socijalne probleme čovječanstva.

O, kako su ljudske procjene krhke, ako imaju uporište jedino u razumu bez Boga. 

Ko je slutio rađanje moći, koja će eliminirati sve vidove poniženja i pokazati put ljudskog dostojanstva i ponosa. On spašava čovjeka, da se ne troši trošnim stvarima i da mu život ne prođe u okupaciji prolaznih vrijednosti. On će uspjeti, kao niko prije njega i poslije njega, da oslobodi ljudska srca natruha šejtanskih vesvesa, u vidu širka, kufra, nifaka, dvojbi, dilema, sumnji, straha, nepovjerenja i neizvjesnosti.

Kocku će zamjeniti radom, trudom i dobročinstvom. Alkohol će nestati, a osvježenje će donijeti Zemzem. Kamata će postati suvišna, a poštena trgovina dovoljan garant. Kamata će otići u bespovrat, a zaživjet će vakufi, hedije, sadaka i zekat. Tako će radom nestati svi vidovi eksploatacije. Put do nafake bit će pošten rad, a stvaralac vrijednosti je Stvoritelj. Profit neće opravdavati sve postupke. On će postati halal uz poštivanje puteva vjere. Oholost se transformiše u skromnost. Škrtosti nestaje a i rasipništva. Sve dobija svoju mjeru.onaj koji daje, znat će čiju blagodat daje i time će otjerati oholost i samoljublje.

Umjesto „šejtanova braća“po rasipništvu, ljudi postaju „braća po vjeri“. Mržnja je otjerana snagoma vjere i obećanjima što ih u vidu garancije vjera nudi. Žena više nije tu da rađa i uveseljava rasipnike, već je majka, supruga, domaćica, sestra, drug i prijatelj. Zaživilo je mudro trošenje uz zahvalnost Allahu.

Obaveza se svjasno i savjesno prihvata, a tevekkulom i dovom se liječe brojne bolesti. Započeti poslovi se sretno dovode kraju. Vodeće funkcije se povjeravaju najmoralnijim i najumnijim.

Ideološka svijest je zaslijepila mušrike, pa nisu mogli vidjeti u Resulu pravog plemića duha. Morali su se susresti sa snagom odgoja, onoga koga je Rabb odgajao.

Sve spletke za koje su vjerovali da će biti maksimalno učinkovite, pleli su na najefikasniji način. I one su se izjalovile. Sve su im želje ostale puste i neostvarene.  Sve njihove ponude Resulu da odustane od risaleta, bile su i tužne i žalosne i smiješne i jadne i bijedne. Posijali su i _požnjeli tugu, bol, neizvjesnost, poniženje, gubljenje svih vidova časti, vlasti i ugleda. Uz sve to morali su živjeti s velikim i brojnim nemirima u duši. Zavaravala ih je brojnost, bogatstvo, oružje, sinovi, mržnja, …

Ta lažna nada mogla je biti samo garant neuspjeha na svin nivoima.

Najžešći udarac, koji ih je najviše razjario i najžešće ponizio bilo je Resulovo:

„Tako mi Allaha, kad bi ste mi dali Sunce u desnu a Mjesec u lijevu ruku ja ne bih odustao, sve dok ne pobjedim ili ne poginem“.

Ova izjava ih je sve zaplela, došlo je do punog izražaja svo njihovo neznanje i loše procjene.

Tvrdnjom da je Resul lud, Resul odgovara liječenjem ludih. Uvjerio ih je da su oni opsjednuti sobom, dunjalukom, vlašću i slavom s kojom su brzo i mizerno nestali. Nadahnuće džinima, zatvorilo im je oči pred vječnošću. I pjesnici iskazaše svoju nemoć, pred stihom objave.

Zavaravala ih je i malobrojnost ashaba. Nisu znali, da biti malobrojan ne znači biti mali, beznačajan, neučinkovit i osudu na brojna poniženja.

Ipak su, makar i kasno, saznali za snagu malobrojnih, koje rukovodi objava. Svijest o borbi za očuvanje trajnih vrijednosti, dovela je ashabe do pobjede.

Naše podneblje je nama i šansa i kušnja. Mnogi daju šansu kufru i širku današnjice, opet iz neznanja. Oni ne znaju da snaga vjere ne umire, jer je od Vječnog i Sveznanog, a „nadu u Allahovu milost gube samo kafiri“.

Author: MIZ Sarajevo

608 stories / Browse all stories

Povezani članci »

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

  • MIZ Sarajevo (1 mjesec ago)
    Selam, Potrebno je samo da popunjeni formular prijave vjenčanja donesete…
  • Emina (2 mjeseca ago)
    Selam, Molim Vas da mi kazete za priliku serijatskog vjencanja,sta…
  • Amina (2 mjeseca ago)
    Ova džamija mi se jako sviđa jer ja mislim da…

Facebook »

LINKOVI »








ZEKAT KALULATOR »