Category Archives: ISLAM I NAUKA

  • -

KOMARAC – SPECIJALNO STVORENJE

Category : ISLAM I NAUKA

Kur’an često poziva ljude da istražuju prirodu i u njoj otkriju “znake Allahove”.
Sva živa i neživa bića u univerzumu puna su znakova koji otkrivaju da su ona
“stvorena”, i da su ona tamo da demonstriraju moć, znanje i vještinu svog
“Tvorca”. Čovjek je odgovoran za identificiranje tih znakova koristeći svoju
mudrost i obožavajući Allaha.
Iako sva živa bića nose te znakove, postoje neke životinje na koje se Kur’an posebno osvrće. 26-i ajet sure Bekara komarca spominje na slijedeći način:
“Uistinu! Allah se ne stidi da navede primjer (kao) što je komarac, te ono što je iznad njega. Pa što se tiče onih koji vjeruju, ta znaju da je to Istina od Gospodara njihovog; a što se tiče onih koji ne vjeruju pa govore: “Šta želi Allahovim primjerom?” – zavodi njime mnoge i upućuje njime mnoge. A ne zavodi njime, izuzev grješnike.”
Iako smatran kao jedno obično i beznačajno stvorenje, komarca vrijedi ispitati i o njemu razmišljati obzirom da on nosi znake Allahove. Zbog toga se u ajetu kaže:
“Allah se ne stidi da za primjer navede komarca, te ono što je iznad njega.”
Izvanredne osobine komarca
Ono što je općenito poznato o komarcima je da su oni krvopije i da se hrane krvlju. Ipak ovo nije baš posve tačna informacija, jer krv ne sisaju svi komarci, nego isključivo ženke. Sem toga ženke ne sisaju krv zbog njihove potrebe za hranom. I mužjaci i ženke se hrane cvjetnim nektarom. Jedini razlog zašto ženke, za razliku od mužjaka, sišu krv, je njihova potreba za proteinima iz krvi koji pomažu razvoju njihovih jajašca. Jaja komarca koja su se razvila nahranjena krvlju na vlažno lišće polaže ženka komarca za vrijeme ljeta ili jeseni. Prije toga majka prethodno temeljito ispita tlo , koristeći delikatne receptore ispod svog stomaka.
Kako komarci opažaju vanjski svijet?
Komarci su opremljeni sa krajnje osjetljivim toplotnim receptorima. Oni zapažaju stvari oko sebe u različitim bojama, zavisno od njihove temperature. Pošto ova percepcija ne zavisi od svjetlosti, za komarca je sasvim lahko da zapazi krvni sud u mračnoj sobi. Toplotni receptori komarca su tako osjetljivi da osjete temperaturnu razliku od jednog hiljaditog dijela stepena Celzijusa. Komarac ima skoro stotinu očiju. Ove oči su kao složene oči smještene na vrh njegove glave.
Zadivljujuća tehnika sisanja krvi.
Pošto komarac sleti na svoj cilj, on prvo detektira mjesto, koristeći dvije naprave oko svojih usta. Žaoka nalik na špric zaštićena je specijalnom navlakom koja se svlači za vrijeme sisanja krvi. Komarac ne ubada kožu na način da pritiskom utisne žaoku. Ovdje taj posao obavlja gornja čeljust, oštra kao nož sa zubima koji su
povijeni unazad. Čeljust se kreće naprijed-nazad, kao testera, dok ne rasiječe kožu. Kada žaoka, umetnuta kroz ovaj razrez na koži, dosegne krvni sud, bušenje prestaje. Sada je vrijeme da životinjica sisa krv. Ipak, kao što je poznato, na najmanji udar na krvni sud ljudsko tijelo reaguje lučenjem enzima, koji zgrušava krv i sprečava njeno oticanje. Ovo bi trebao biti veliki problem za komarca jer tijelo, takoðe reaguje na sićušnu rupicu, koju je napravio komarac, pa bi se krv zgrušala i počeo popravak krvnog suda. Ovo znači da životinjica ne bi bila u stanju da posisa krv.
Ali, komarac ovaj problem eliminiše na specijalan način. Prije nego što komarac počne sisati krv, on u otvor, koji je načinio na tijelu čovjeka, izlučuje sekret kojeg postavlja na otvoru krvnog suda.
Ova tečnost neutrališe enzim, koji bi trebao zgrušati krv. Svrab i nateknutost mjesta koje je ujeo komarac uzrokovan je baš ovom tečnošću koja spriječava zgrušavanje.
Ovo je jedan izvanredan proces koji nam nameće slijedeća pitanja:
1. Kako komarac zna da u ljudskom tijelu ima enzim za zgrušavanje krvi?
2. Da bi proizveo sekret za neutralizaciju u svom tijelu protiv tog enzima, on treba da zna hemiju enzima. Kako je to moguće?
3. Čak i kada bi nekako došao do tog saznanja, kako bi proizveo taj sekret u svom tijelu i svu tehniku, koja je potrebna za njegov transfer do žaoke.
Odgovor je jasan: Nije moguće da komarac izvede bilo šta od ovoga. On nema ni potrebnu mudrost, niti znanje hemije, niti laboratorijsku opremu da proizvede taj sekret. Ono o čemu mi ovdje govorimo jeste komarac od nekoliko milimetara bez ikakve svijesti i mudrosti, i to je sve… Sasvim je jasno da je Allah taj “Gospodar nebesa i Zemlje i onog izmeðu njih” koji je stvorio oboje, i čovjeka i komarca i komarca obdario zadivljujućim osobinama.
Komarac počinje svoj let sa specijalnim senzorskim sistemom na raspolaganju da bi otkrio mjesto žrtve. Sa ovim sistemima on nalikuje na borbeni avion, opremljen sa detektorima toplote, gasa i vlage.
KUR’AN ISPRED NAUKE I CIVILIZACIJE – dipl. ing. Mustafa Mlivo


  • 0

Mr. Fikret Pašanović: Prikaz djela Muhameda Prozorca “Plan društvenog poretka u islamu”

Category : ISLAM I NAUKA

  • Uvod (Muqaddima) – o djelimično slobodnoj volji, raspolaganju njome i njenoj (pravnoj) kvalifikaciji
  • Prvo poglavlje – o jasnom putu i načinu (manhağ) vjerovanja u Uzvišenog Allaha, podijeljeno u šest odsjeka
  • Prvi odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) vjerovanja u Uzvišenog Allaha
  • Drugi odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) vjerovanja u meleke, neka je sa njima mir • Treći odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) vjerovanja u knjige Uzvišenog Allaha • Četvrti odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) vjerovanja u poslanike Uzvišenog Allaha
  • Peti odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) vjerovanja u Ahiret
  • Šesti odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) vjerovanja u određenje da je dobro i zlo od Uzvišenog Allaha
  • Drugo poglavlje – O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja taqwā, sadrži devet odsjeka
  • Prvi odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja taqwā srcem
  • Drugi odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja taqwā jezikom
  • Treći odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja taqwā uhom
  • Četvrti odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja taqwā okom
  • Peti odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja taqwā rukom
  • Šesti odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja taqwā stomakom
  • Sedmi odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja taqwā spolnim organima
  • Osmi odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja taqwā nogom
  • Deveti odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja taqwā koja se ne odnosi na određeni organ
  • Treće poglavlje: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja pravednosti, podijeljeno je na tri odsjeka
  • Prvi odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja pravednosti u odnosu prema Uzvišenom Allahu
  • Drugi odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja pravednosti u odnosu prema sebi, sadrži i nešto o medicini • Treći odsjek: O jasnom putu i načinu (manhağ) postizanja pravednosti u odnosu sa drugim ljudima
  • Završni dio (Zaključni dio) – O cilju poretka i načinu njegovog postignuća

O JASNOM PUTU I NAČINU POSTIZANJA TAQWĀ

  • Među terminima koji se frekventno ponavljaju u ovom djelu najvažniji taqwā (التقوى). Autor se u djelu najviše poziva na Birgivijevo djelo Aṭ-Ṭarīqa al-Muḥammadiyya, pa se i njegovo poimanje taqwā podudara sa Birgivijevim
  • Birgivi i Prozorac govore o 9 načina postizanja taqwā:

srcem, jezikom, uhom, okom, rukom, stomakom, spolnim organima, nogom i postizanju taqwā koje se ne odnosi na određeni organ.

  • Po ovom shvatanju taqwā radi se, jednostavno rečeno, o čuvanju od svega (=izbjegavanju svega) što će ugroziti naš odnos sa Allahom dž. š., što će se ispriječiti između nas i Boga, i čuvanju svega (=prilježnom prakticiranju, pridržavanju svega) što će taj odnos unaprijediti, što će se ispriječiti između nas i Božije kazne. Takvim pristupom postižemo posvemašnju očuvanost (taqwā) i potvrđujemo da osjećamo istinsko strahopoštovanje prema Bogu, odnosno bogobojaznost.

O JASNOM PUTU I NAČINU POSTIZANJA PRAVEDNOSTI

  • Treći odsjek: O jasnom putu i načinu postizanja pravednosti u odnosu sa drugim ljudima
  • Ovo je ključni odsjek glede svrstavanja knjige u žanr savjeta vladarima i upravljanja državom. U ovom odjeljku je najviše sadržaja preuzeto iz Kafijevog djela „Uṣūl al-ḥikam,“ • Ova pravednost se sastoji od vjernosti (lojalnosti, privrženosti النصيحة), iskrenog savjetovanja i nepribjegavanja izdaji ni u sitnim ni u krupnim stvarima i od pravičnog i uravnoteženog odnosa (الإنصاف) u svakom pogledu. Ni prema kome ne treba loše postupiti, ni riječju, ni djelom, već se treba voditi namjerom da se postigne zadovoljstvo Uzvišenog Allaha.
  • Tri su uzroka narušavanju ravnoteže i migraciji. Prvi je zapostavljanje pravednosti i zavođenja reda lijepim načinom vladanja. Ovo je uzrokovano time što se stvari (odgovorni poslovi) ne povjeravaju onima koji su ih dostojni
  • četiri skupine: prva su „ljudi sablje“ (أهل السيف), a to su kraljevi, sultani i ostali vojnici (الملوك و السلاطين و سائر العسكر), druga su „ljudi od pera,“ mudraci i drugi dobri i slabašni koji dovu čine ( أهل  القلم والحكماءوسائر أصحاب الدعاء من الصلحاء والضعفاء). Treća su oni koji siju i sade ( أهل  الحرثو الغرس), poznati u našem vremenu kao „raja“ (podanici, الرعايا), a četvrta zanatlije (أرباب الصنائع) i trgovci (أصحاب التجارات).
  • Postojanost svake kategorije u vršenju njoj svojstvenog posla ima za posljedicu poredak u vlasti, a njegovo zapostavljanje ima obrnute rezultate. Ne treba obavezivati i prisiljavati jednu kategoriju da radi posao druge kategorije, jer to izaziva neravnotežu poremećaj i deformaciju (اختلال) i nered • Drugi uzrok poremećaja je nemarenje za savjetovanjem,

(المسامحة في المشاورة و الاستخارة و الرأي و التدبيرmišljenjem i planiranjem (

  • Treći uzrok neravnoteže jeste što se olahko pristupa vođenju računa o ljudima(المساهلة في تدبير الخلق) i poslovima za koje je neko određen i koji su mu naređeni. Nadalje, uzrok svih uzroka i vrhunac svega je pohlepa za podmićivanjem i požuda za ženama.
  • Ajani su oruđe (instrumenti) zla (آلات الظلم) u zemlji, jer oni, ako i nisu povećali namete raje i dažbine, nisu ih ni smanjili, kako to vidimo već 30 godina. Kada bi se u svakom kadiluku popisao iznos nameta uobičajen prije 30 godina i skinulo povećanje koje ne mogu podnijeti, a u odnosu na drugi sličan kadiluk, imajući u vidu njihove imetke i moć, ili kada bi se ukinuli novoizmišljeni nameti koji su odstupanje od starog stanja, a potom se utvrdio i ustalio iznos koji se ne bi povećavao raji, to bi, po meni, bilo ispravno (وجيها).
  • Ukoliko bi se htjelo ići u pohod protiv neprijatelja, a u carevini bili rašireni nepravda i djela koja su za osudu (المنكر) bolje je otkloniti nepravdu i spriječiti ta djela (nego ići u rat), jer fakihi (islamski pravnici) vele: „Ḥisba je prioritetnija (pritvrđenija, آكد) od džihada ( الحسبة آكد من

.(الجهاد

 

O KRAJNJEM CILJU PORETKA I NAČINU NJEGOVOG POSTIZANJA

• Božji poslanik s. a. v. s. je, vraćajući se sa pohoda na Tebuk, velikim džihadom nazvao borbu sa samim sobom (sa nefsom) u cilju pokornosti Uzvišenom Allahu, a malim džihadom borbu protiv neprijatelja, rekavši: „Vratili smo se iz malog džihada u veliki džihad.“

  • Srce treba očistiti od ružnih osobina i nagizdati ga spomenutim pohvalnim osobinama, a zatim čuvati ostale organe i tijelo od spomenutih pogubnih stvari i zabaviti se propisanim djelima i ustrajati u (ovdje) opisanoj pravednosti.

 

  • U nastavku Prozorac doslovce prenosi djelo Nedžmuddina Kubra Risāla fi at-ṭarīq.
  • Ovaj put ima deset pravila ili temelja:
  • 1. pokajanje, tevba (التوبة)
  • 2. ustezanje i nemarenje za dunjalukom, nepridavanje značaja dunjaluku (الزهد في الدنيا)
  • 3. potpuno pouzdanje u Allaha i oslanjanje na Njega ( التوكل

(على اﷲ

  • 4. skromnost (القناعة)
  • 5. osamljivanje (العزلة)
  • 6. ustrajnost u zikru (ملازمة الذكر)
  • 7. povratak Allahu kroz tevbu (التوبة إلى اﷲ)
  • 8. ṣabr, strpljivost, ustrajnost, postojanost (الصبر)
  • 9. introspekcija (meditacija, sagledavanje sebe iznutra i preventivno bdijenje nad samim sobom, المراقبة)
  • 10. zadovoljstvo (الرضاء).

 

 

KRITIČKA OCJENA DJELA

  • Djelom se kritički ozbiljnije i šire bavio samo Omer Mušić
  • Smail Balić prenosi ocjenu Kamila Buhija da je djelo plagijat, a sam dodaje da je djelo napisano uz jak naslon na Kafija, da mu u cjelini nedostaje originalnosti, iako ima svježih misli
  • Mušić uglavnom poredi djelo sa Pruščakovim • Premda obrazovan čovjek, ni ovaj pozni epigon H. Kafije nije mogao da sagleda i uoči osnovne slabosti osmanske imperije ni u momentu kada su oni bili i suviše očiti. On govori o korupciji, a ne ukazuje odakle ona dolazi. Ne vidi da turskom društvu nedostaje nova snaga, građanska klasa koja je za ona vremena bila jedino sposobna da sprovede u djelo mudre pokušaje reforama sultana Selima III koji je pod uticajem francuske revolucije bio svjestan šta treba činiti da se spasi carstvo, ali mu je nedostajala snaga na koju bi se mogao osloniti. Zato i naš pobožni autor završava svoje djelo izlažući svoje asketske nazore na svijet u kojima vidi jedini način za moralni preporod društva a preko toga i otklanjanje svih uzroka koji su doveli do propadanja države. Međutim i njegovi recepti kao i svih njegovih prethodnika ostali su beznačajni pred neumoljivim zakonima istorijskog razvoja koji oni nisu shvaćali.

 

  • Ova kritika pred Prozorčevo djelo postavlja previsoke zahtjeve i standarde, kao da se radi o autorskom djelu koje je od strane stručnjaka za političko uređenje i državnu upravu napisano sa izričitim ciljem da analizira situaciju u osmanskoj državi i ponudi rješenja za sve probleme.
  • Prozorac namjeravao da se u reformske procese uključi na način primjeren njegovim funkcijama i obrazovnom profilu
  • Minhadž napisan kao sažetak tuđih djela, a sa ciljem da se ukaže na trajne, prije svega moralne vrijednosti na koje ta djela upućuju. I Pruščak je, kako to sam kaže, napisao sažetak tuđih djela i ideja i treba ih mjeriti istim aršinom.
  • Prozorac  bio svjestan da su reforme nužne, ali se ograničio na svoj teren, jer su mjere iz domena finansija, vojske, administracije, vanjske politike i sl. u svojim prijedlozima tretirali oni koji su za to kompetentni.
  • U svome sažetku spaja naoko nespojiva djela i autore kakvi su puritanac Birgivi i sufija Kubra, govori o širokom dijapazonu tema, ali sve to, ipak, ima smisla. Želi pokazati da je vjerovanje osnova, moralnost je nadgradnja, a duhovno približavanje Allahu dž. š. je, kako sam kaže, krajnji cilj..
  • Muhammed Prozorac je nastavljač tradicija ovog žanra i sasvim je prirodno preuzimanje ili ponavljanje određenih ideja i formulacija. Prozorac je za svoje doba izuzetno poštovao standarde, jer navodi većinu izvora koje je sažeo.
  • Motivi kojima se rukovodio pri pisanju djela, sam izbor djela i sadržaja iz njih koje je uvrstio, njihov raspored i poredak i „vezivno tkivo“ koje je sam dodao su nešto što možemo nazvati njegovim autorskim doprinosom o kojem se može raspravljati.
  • Muhammed Prozorac je bio na visini zadatka koji je sebi postavio i zaslužuje da se sa poštovanjem spominju i on i njegov Plan društvenog poretka u islamu.

  • 0

Mr. Ahmed Purdić: Akademije islamskog prava

Category : ISLAM I NAUKA

Sva zahvala pripada samo Allahu i neka je salavat i selam na Njegova roba i miljenika, Muhammeda, a.s., na njegovu porodicu, ashabe i sve oni koji ga budu slijedili do Sudnjega dana.

Islamska pravna nauka (fikh) predstavlja jednu od najznačajnijih disciplina u kulturnoj historiji muslimana. Ona olakšava i omogućava valjano prevođenje naloga Božijeg zakona u naš život. Jedno od sredstava kojim ona to čini je fetva. To je obavijest o Allahovoj volji, odnosno normi, data na osnovu šerijatskih dokaza, a izrečena nakon postavljenog pitanja. Nekada su fetve izdavali samo pojedinci (muftije), a u novije vrijeme se tim pitanjem bave i  ustanove. U ovom radu sam upravo govorio o tim ustanovama. Budući da ih danas postoji više i da im je primarni zadatak bavljenje aktualnom šerijatsko-pravnom problematikom i donošenjem fetvi, ja sam se opredijelio za najznačajnije među njima a to su: Akademija za islamska istraživanja iz Kaira (مجمع البحوث الإسلامية), Akademija islamskog prava iz Mekke (المجمع الفقهي الإسلامي) , Akademija za islamski fikh iz Džiddeالإسلامي)  (مجمع الفقه i Evropsko vijeće za fetve i istraživanja(المجلس الأوروبي للإفتاء والبحوث)    .

Prve tri akademije sam izabrao, jer su internacionalnog karaktera. Akademija za islamska istraživanja u Kairu je dio Al-Azhara, koji je već nekoliko stoljeća jedan od najvećih centara učenosti kod muslimana. Akademija islamskog prava iz Mekke je organ Svjetske islamske lige (Rabite), koja je utjecajni religijski forum, a Akademija za islamski fikh iz Džidde je jedno od tijela Organizacije islamske konferencije, najjačeg političkog predstavnika današnjeg muslimanskog svijeta.

Evropsko vijeće za fetve i istraživanja je, kako mu i sam naziv kaže,  kontinentalnog karaktera. S obzirom na to da pripadamo tome geopolitičkom prostoru, smatrao sam potrebnim da i fetve ovog Vijeća budu obrađene, pogotovo što su one odgovori na pitanja koja u najvećoj mjeri tište i nas.

Pored ovih akademija, u svijetu postoji još institucija kojima je primarni zadatak izdavanje fetvi ali one nisu bile predmet ovog istraživanja, jer su lokalnog karaktera i, samim tim, njihov značaj je ograničen.

Važnost međunarodnih akademija islamskog prava se ogleda u tome što im se sve veći broj pojedinaca i institucija obraća i traži odgovore na aktualne probleme i izazove. Kako su njihovi članovi, uglavnom, svjetski poznati učenjaci islamskog prava, kompetentni da ponude te odgovore, prezentiranje njihovih fetvi zavrjeđuje našu pažnju. Svaka od ovih akademija u svome programu naglašava da joj je cilj prezentacija čistog, umjerenog islama, koji je daleko od bilo koje vrste ekstremizma i, kao takve, zaslužuju da budu predstavljenje, i one i njihovi stavovi. Vrijedi napomenuti da je, po mišljenju mnogih, djelovanje ovih akademija najbolji način da se spriječi učestala pojava, u posljednje vrijeme prisutna u islamskom svijetu, ali i kod nas u Bosni i Hercegovini, neodgovornog izdavanja fetvi od strane nekompetentnih pojedinaca. (značaj ovih akademija)

Idžtihad

Fetva je produkt idžtihada. Vrsta idžtihada kojeg akademije primjenjuju u svome radu je kolektivni idžtihad koji je „zajedničko razmatranje i raspravljanje o nekom pitanju od strane većeg broja islamskih pravnika i iznošenje zajedničkog stava oko kojeg su se svi ili većina usaglasili.“ Kolektivni idžtihad je ujedinjen i sabran trud više osoba i on, kao takav, jači je i kvalitetniji od individualnog. Najznačajnije odlike kolektivnog idžtihada su da se u njemu primjenjuje naređeni princip šure, da je precizniji i tačniji od individualnog jer u njemu učestvuje više osoba. Kolektivni idžtihad je, također, sigurniji od individualnog, jer je manje podložan izazovima i opasnostima kojima je podložan individualni s obzirom da se na učenjake u individualnom idžtihadu mogu vršiti politički, društveni i drugi pritisci, dok je kod kolektivnog idžtihada ta opasnost svedena na minimum. Uz to, kolektivni idžtihad je zamjena za često nepostojeći idžma’. Zatim, kolektivni idžtihad je nužna potreba našeg vremena, jer se samo multidisciplinarnim pristupom mogu rješavati kompleksna pitanja i na njih nuditi valjana i utemeljena šerijatskopravna rješenja. Na kraju, spomenimo još jednu prednost, ništa manje važnu od prethodno spomenutih, a to je da primjena kolektivnog idžtihada umanjuje razilaženja među muslimanima i vodi njihovom jedinstvu.

Ova vrsta idžtihada, iako nepoznata pod ovim imenom, primjenjivana je još u vremenu Allahova Poslanika, s.a.v.s. Naime, on je u značajnim pitanjima za zajednicu konsultirao ashabe i s njima tragao za najboljim (šerijatskopravnim) rješenjem. Na taj način je primjenjivao kolektivni idžtihad. Poznate su nam Poslanikove konsultacije sa ashabima o tretmanu zarobljenika nakon Bitke na Bedru. Drugi vid kolektivnog idžtihada za života Allahova Poslanika, s.a.v.s., dešavao se onda kada bi ashabi, bez prisustva Allahova Poslanika, s.a.v.s., primjenjujući princip šure, donosili neke odluke, koje bi on kasnije potvrdio ili korigirao. Tako je bilo poslije bitke na Hendeku o pitanju klanjanja namaza u Beni Kurejzi. Ovo je očit primjer kolektivnog idžtihada ashaba u razumijevanju Teksta (nass) još za života Allahova Poslanika, s.a.v.s. Nakon Poslanikove smrti ashabi su slijedili ovu njegovu metodu, naročito prva dvojica halifa. Međutim, nakon perioda hulefai-rašidina, znatno je reducirana primjena kolektivnog idžtihada, tako da je vremenom i zapostavljena. Od rijetkih značajnih ličnosti koje su u kasnijim periodima promovirale i primjenivale kolektivni idžtihad u svome radu bili su Omer ibn Abdulaziz i Ebu Hanife, r.a.

U novije vrijeme prvi pozivi za ponovnu primjenu kolektivnog idžtihada zabilježeni su početkom XX stoljeća, a njegova praktična primjena počela je u Egiptu 1927. godine, formiranjem Visokog vijeća uleme (Hay’a kibār al-‘ulamā’). Danas je kolektivni idžtihad stvarnost i on se primjenjuje u brojnim institucijama nacionalnog i internacionalnog karaktera.

Osnivanje, strukturi i ciljevima akademija

Sve četiri ove institucije su osnovane u drugoj polovini XX stoljeća.  Prva je osnovana Akademija iz Kaira 1961. godine, a zatim Akademija u Mekki 1976., Akademija iz Džidde 1981. i, na kraju, Evropsko vijeće za fetve i istraživanja 1997. godine. Osnivač Akademije za islamska istraživanja iz Kaira je Egipatska vlada. Akademiju islamskog prava iz Mekke je osnovala Svjetska islamska liga (Rabita), a Akademiju za islamski fikh iz Džidde Organizacija islamske konferencije. Osnivač Evropskog vijeće za fetve i istraživanja je FIOE (federacija islamskih nevladinih organizacija iz više evropskih država). Činjenica da se kao osnivači ovih akademija pojavljuju različite vrste institucija govori o interesu svih društvenih  grupa prema ovim akademijama.

Sve akademije imaju po više tijela, raspoređenih na tri nivoa. Kod akademija iz Mekke i Džidde, te Evropskog vijeća za fetve i istraživanja najviši organ je Vijeće, dok se kod Akademije iz Kaira najviši organ zove Konferencija Akademije. Ova tijela zasjedaju jednom godišnje (kod akademije iz Mekke zasjedanja su svake dvije godine). Niži nivo čine tijela koja svoje sjednice imaju češće i njihov suštinski zadatak je priprema godišnjih zasjedanja. Kod Akademije iz Kaira to tijelo se zove Vijeće Akademije, a kod drugih je to kabinet ili naučni komitet akademije.

Pored ovih tijela, sve institucije imaju generalne sekretarijate i to su izvršna tijela ovih institucija. Sve akademije, također, formiraju stalne i privremene komisije, s određenim konkretnim zadacima.

Akademije su na početku svoga rada spomenule ciljeve radi kojih su osnovane i upoređujući ciljeve i sredstva ovih četiriju institucija, dolazimo do zaključka da Akademija za islamska istraživanja veliki dio svojih ciljeva veže prvenstveno za Egipat, a u drugom planu je njeno djelovanje izvan te zemlje. Po tome joj je slično i Evropsko vijeće za fetve i istraživanja, koje je svoje djelovanje ograničilo na područje Evrope. Ostale dvije akademije pretendiraju da svojim radom budu na usluzi svim muslimanima u svijetu. To se eksplicitno navodi u ciljevima njihovog osnivanja, a Akademija iz Džidde to naglašava i u svome nazivu, upotrebljavajući termin internacionalna (ad-dawlī).

Akademije iz Mekke i Džidde, kao i Evropsko vijeće za fetve i istraživanja, primarno su fikhske institucije, osnovane sa ciljem da promoviraju Šerijat i pojašnjavaju šerijatskopravne propise. Predmet interesiranja i polje djelovanja Akademije za islamska istraživanja, kako joj i sam naziv govori, jesu sve islamske nauke i discipline. Ova razlika u ciljevima se reflektirala i na tematiku njenih odluka.

Sve institucije imaju gotovo identična sredstva za realizaciju svojih ciljeva, kao što su osnivanje komisija, organiziranje konferencija i naučnih skupova, te izdavanje časopisa, zbornika fetvi i pokretanje internet portala.

Primjetno je da aktivnosti Akademije za islamska istraživanja nisu medijski predstavljene na način koji je u skladu s današnjim vremenom. Iako je proteklo gotovo pola stoljeća od početka rada Akademije, ona još uvijek nema zbornik rezolucija i fetvi. Nažalost, još uvijek nema ni svoj zvanični internet portal, te se do njenih rezolucija i fetvi vrlo teško dolazi.

Primjetno je da neke akademije imaju više vrsta članstva ali zajedničko za sve akademije je da na njihovim zasjedanjima učestvuju članovi sa pravom glasa, kao i saradnici, tj. učenjaci i eksperti bez prava glasa.

Dva kriterija za prijem u članstvo svi spominju, a to su: moralni kredibilitet i stručna osposobljenost kandidata. Pored ova dva ključna uslova, svaka od akademija spominje još neke dodatne uslove, specifične za nju samu, kao što su: da kandidat bude stariji od 40 godina, ili da je svršenik Al-Azhara, ili da boravi na teritoriji Evrope i sl. Kriteriji za članstvo u ovim respektabilnim institucijama nisu strogi, tako da bi veliki broj učenjaka, teoretski, mogao biti njihovim članovima. Zbog toga je veoma značajan sistem izbora članova, jer se njime vrši stvarni odabir među kandidatima.

Analizirajući metodologiju prijema članova u statutima akademija, saznajemo da kod ove četiri institucije postoje tri načina učlanjena novih članova. Kod Akademije iz Kaira i Evropskog vijeća za fetve i istraživanja prve članove je odabrao osnivač, a poslije toga nove članove su predlagali i primali aktualni članovi. U Akademiji iz Mekke sve članove, tj. u prvom sastavu Vijeća, a i kasnije, bira Konstitutivni savjet Svjetske islamske lige (Rabite), na osnovu prijedloga generalnog sekretara Rabite. Dakle, sve članove bira osnivač, bez ikakvog utjecaja aktualnih članova. Treći način izbora članova imamo kod Akademije iz Džidde, u kojoj članove biraju države članice Akademije. Svaka od njih delegira po jednog svog predstavnika u Vijeće Akademije. Osim njih, Vijeće ima pravo da u svoj sastav inkorporira još neke učenjake iz zemalja članica i to pravo je iskorišteno za sedamnaest članova. Vijeće je, također, iskoristilo statutarnu mogućnost da angažira neke učenjake kao eksperte. Iako svaki od ovih načina izbora članova ima svoje nedostatke, smatramo da je najprihvatljivija metoda ona Akademije iz Džidde, jer omogućava svakoj muslimanskoj zemlji da ima svog predstavnika u ovoj respektabilnoj naučnoj instituciji. Na ovaj način se i malim narodima omogućava ravnopravno učešće u radu zajedničke muslimanske ustanove. Ova Akademija je istinski reprezent ummeta, jer u njenom radu, uporedo sa sunijama, učestvuju i šije.

(U ove četiri akademije sada ima 167 članova s pravom glasa, K 45,M 30, DŽ 58, E 34)

Jedini učenjak član u sve četiri institucije je dr. Jusuf el-Karadavi. Sa naših prostora je jedini dr. Mustafa Cerić član u dvije institucije.

Na osnovu načina izbora i imenovanja čelnih ljudi akademija, predsjednika i generalnog sekretara, može se ocijeniti stepen neovisnosti ovih institucija od njihovih osnivača. Potpunu neovisnost ima jedino Evropsko vijeće za fetve i istraživanja, jer sami članovi biraju predsjednika Vijeća i generalnog sekretara. Djelimičnu neovisnost ima akademija iz Džidde, jer članovi Vijeća biraju predsjednika Vijeća, a generalnog sekretara akademije, koji mora biti iz redova njenih članova, postavlja generalni sekretar OIC-a.

Potpunu kontrolu izbora predsjednika i generalnog sekretara osnivači imaju u akademijama iz Kaira i Mekke, jer predsjednici akademija su po funkciji šejhul-Azhar, odnosno muftija Kraljevine Saudijske Arabije, a i generalnog sekretara postavlja osnivač, tj. Vlada Egipta, odnosno generalni sekretar Rabite.

Odluke akademija

Za svoje odluke akademije upotrebljavaju sljedeće termine: fetva (fatwā), rezolucija (qarār), preporuka (tawsija) i deklaracija (bayān).

Odluke koje nazivaju fetvama i rezolucijama imaju značenja fetvi, jer se u njima, na temelju dokaza, iznosi šerijatskopravna norma. Razlika između fetve i rezolucije se ogleda u sljedećem: fetva je stav pojedinca, člana akademije, ili manjeg tijela pri akademiji koje odgovara na svakodnevna pitanja pojedinaca, dok je rezolucija stav najvišeg tijela akademije. Izdavanju rezolucija u svim akademijama prethodi studiozno izučavanje problema na dva nivoa. Prvi je nivo individualnog idžtihada, na kojem više pojedinaca samostalno tretira određeno pitanje s više aspekata i iznose svoja mišljenja o njemu. Nakon toga, članovi akademije i eksperti, na osnovu ponuđenih naučnih radova, zajednički razmatraju postavljeno pitanje i iznose svoj sud o njemu. Na ovom drugom nivou očita je primjena kolektivnog idžtihada.

U svojim preporukama akademije nude određene prijedloge i rješenja korisnicima, ali se u njima ne iznosi šerijatskopravna norma.

U deklaracijama iznose svoje stavove o društveno-političkim pitanjima i dešavanjima u svijetu, a koja se odnose na islam i muslimane.

Sve akademije pokušavaju odluke donijeti konsenzusom, a ako to nije moguće onda ih donose većinom glasova. Jedino Akademija islamskog prava iz Mekke kod prezentacije svojih odluka naglašava način njihova donošenja. S obzirom na to da se na kraju odluka navode imena članova akademije, njihovi potpisi i eventualne primjedbe, jasno se može vidjeti ko je glasao za odluku, a ko je bio protiv ili, eventualno, suzdržan. (primejr takve jedne odluke možemo vidjeti na slajdu. Prikazati …) Ostale akademije ne naglašavaju kojim načinom glasanja je odluka donesena, niti navode imena onih učenjaka koji se ne slažu s odlukom Vijeća.

Kada je u pitanju prezentiranje i publiciranje odluka i naučnih radova akademije nemaju jedinstvenu metodologiju rada. Neuporedivo najbolju prezentaciju rezultata rada ima Međunarodna akademija islamskog prava iz Džidde, koja u svom časopisu objavljuje rezolucije, sve naučne radove, kao i transkripte svih diskusija sa zasjedanja. Na ovaj način svi rezultati ove renomirane naučne institucije se javno objavljuju, dok kod ostalih institucija veliki dio naučnog blaga ostaje gotovo neiskorišten. Smatram da bi akademije trebalo da sve naučne radove prezentiraju, bar u elektronskoj formi, jer takvo objavljivanje ne iziskuje velike materijalne troškove, a omogućava zainteresiranima uvid u njih.

Forme odluka akademija su različite i promjenjive. Jedino je kod Međunarodne akademije za islamski fikh pri Organizaciji islamske konferencije forma odluka standardizirana i nepromjenjiva od samog početka rada Akademije. Njihova forma je i najbolja, zato što se u njoj navode svi potrebni podaci o rezoluciji i zasjedanju, kao što su osnovni podaci o vremenu, mjestu i rednom broju zasjedanja, te broj rezolucije na tom zasjedanju. Uz to, i odluke su koncizne i formulirane fikhskom terminologijom. (prikazati ….)

Prilikom  analiziranja tematike odluka sve odluke akademija sam elaborirao a zatim razvrstao po fikhskim poglavljima. Rezultate istraživanja sam prezentirao na grafikonima, a spisak svih odluka objavio u prilozima.

Upoređujući naslove odluka akademija, primjetno je da svaka od njih, iako raspravlja o gotovo svim temama u okviru islamskog prava, nekim pitanjima posvećuje više pažnje nego drugima. Akademija iz Kaira najveću pažnju posvećuje društveno-političkim temama. Činjenica da je ova Akademija osnovana na početku druge polovine dvadesetog stoljeća bitno je utjecala na teme o kojima je raspravljano na njenim konferencijama. Nezaobilazna tema je bilo pitanje Palestine i sve što to pitanje povlači za sobom, kao što je borba protiv Izraela, islamsko, a, prije svega, arapsko, (ne)jedinstvo, pitanje Jerusalema i džamije al-Aksa.  Akademija je na trinaest konferencija, razmatrala više od 58 tema o kojima je donijela veliki broj preporuka i rezolucija, a koje su bile iz sljedećih fikhskih oblasti. Kao što se vidi najviše odluak je bilo o šerijatskopravnoj politici (es-sijase eš-šer'ijje) a niti jedna odluka nije bila o vjerovanju. (grafikon)

Većina rasprava Akademije iz Mekke s prvih zasjedanja usko je bilo vezana za vjerovanje, obredoslovlje i porodično pravo. Tek na petom zasjedanju donesene su rezolucije iz oblasti medicine i poslovnih transakcija, ali su kasnije te teme sve češće bile predmet interesiranja ove akademije. Zato sada ima približno isti broj odluka iz tih pobrojanih oblasti. Na devetnaest sjednica Vijeće je donijelo 4 deklaracije i 115 rezolucija. U sedam rezolucija odgodili su iznošenje stava. Njihove odluke su tretirale pitanja iz sljedećih oblasti: (grafikon)

Akademija iz Džidde najviše tretira ekonomska i finansijska pitanja i gotovo pola njenih odluka je iz te oblasti. Čak 42% rezolucija je posvećeno tim pitanjima. Ako se uzme u obzir i to da su rezolucije o obredoslovlju ustvari rezolucije o zekatu, u velikom broju slučajeva, onda se može reći da je gotovo pola (48 %) rezolucija posvećeno ekonomskim pitanjima. Sljedeća oblast kojoj ova Akademija posvećuje veliku pažnju jeste medicina. Samo na tri zasjedanja nije bilo medicinskih tema, dok je na svakom zasjedanju raspravljano o ekonomsko-finansijskim temama.

Ova, kao i akademija iz Mekke, za prioritet je imala izdavanje rezolucija u kojima se iznosi šerijatskopravno rješenje za određeni praktični pravni problem, a ne raspravljanje o društveno-političkim problemima u islamskom svijetu. To je jedan od razloga da je ona tek na dvanaestom zasjedanju (2000.) prvi put izdala rezoluciju o Jerusalemu (al-Quds al-šarīf). Počevši s dvanaestim zasjedanjem, Akademija je sve više raspravljala o akaidsko-doktrinarnim pitanjima i gorućim društveno-političkim problemima islamskog svijeta, kao što su pitanja Palestine, Iraka i Somalije, zatim pitanje ljudskih prava, odnosa muslimana i nemuslimana na pojedinačnom (individualnom) i kolektivnom (državnom) nivou. Ta promjena diskursa je svoj vrhunac dostigla na sedamnaestom zasjedanju, na kojem je broj tema s akaidsko-doktrinarnim backgroundom bio identičan broju tema s čisto pravnom tematikom, ako je ta podjela uopće moguća.

Od 174 rezolucije, u njih 27 (16%) je, nakon rasprave, odgođeno iznošenje stava i zatražena je dodatna naučno-istraživačka studija i konsultacije s ekspertima. Na neka od tih pitanja Akademija je kasnije ponudila odgovor, a na pet još uvijek nije. Ovakav vid rada prisutan je i kod Akademije iz Mekke, kao i kod Evropskog vijeća za fetve i istraživanja.

Evropsko vijeće za fetve i istraživanja na osamnaest zasjedanja je donijelo 120 fetvi i 80 rezolucija, a od toga u četiri rezolucije je odgodilo iznošenje šerijatskopravnog rješenja po razmatranim pitanjima. Promatrajući rezolucije i fetve zajedno, zaključujemo da je najviše odluka doneseno iz oblasti porodičnog prava (66 odluka), zatim o poslovnim transakcijama (37), obredoslovlju (29) i šerijatskopravnoj politici (25). Većina odluka Vijeća vezana je za adaptaciju islamskih normi u evropskom kontekstu, kako na razini obredoslovlja i porodičnog prava, tako i poslovnih transakcija. Zbog toga ovo Vijeće ima značajan broj odluka o pitanjima vezanim za obavljanje namaza u specifičnim okolnostima, kao što je u predjelima u kojima nema šerijatskih obilježja za namaska vremena, obavljanje namaza u crkvi, ili o ukopavanju više mrtvaca u jedan grob i druga slična pitanja, karakteristična za muslimanske manjine. (grafikon)

Nakon što sam egzaktno utvrdio teme o kojima su akademije raspravljale, pristupio sam analizi samih odluka. Prvo sam analizirao izvore na koje se akademije pozivaju. Kod te analize ograničio sam se samo na izvore koji se spominju u odlukama, a nisam istraživao referate i diskusije na kojima se te odluke temelje, jer to u ovom radu i ovom istraživanju nije moguće učiniti, s obzirom na broj odluka.

Akademije svoje odluke temelje na osnovnim i pomoćnim izvorima islamskog prava. Akademija iz Kaira, u većini slučajeva, u samoj odluci uopće ne navodi dokaze na kojima je temelji. Ostale tri često navode dokaze u samim odlukama. Akademija iz Mekke i Evropsko vijeće za fetve i istraživanja češće citiraju primarne izvore islamskog prava (ajete i hadise), dok Akademija iz Džidde veliki dio svojih odluka temelji na pomoćnim izvorima islamskog prava, a u nekima uopće i ne spominje dokaze na kojima temelji svoje odluke. To je zbog toga što prve dvije (Akademija iz Mekke i Evropsko vijeće za fetve i istraživanja) imaju dosta odluka iz obredoslovlja, kod kojeg važi princip izvorne zabrane (al-asl fī al-‘ibāda al-man‘), zbog čega svako iznošenje norme mora biti potkrijepljeno dokazom. Akademija iz Džidde, pak, puno više ima odluka vezanih za poslovne transakcije i medicinu, kod kojih važi princip izvorne dopustivosti i takve odluke mogu biti argumentirane šerijatskopravnim načelima i intencijama Šerijata.

Još jedna zajednička karakteristika Akademije iz Mekke i Evropskog vijeća za fetve i istraživanja jeste pozivanje na odluke drugih akademija u vlastitim odlukama. Druge dvije akademije to čine vrlo rijetko (Akademija iz Džidde), odnosno nikako (Akademija iz Kaira). Akademija iz Mekke se poziva samo na odluke Međunarodne akademije iz Džidde, a Evropsko vijeće za fetve i istraživanja se poziva na sve ranije akademije. U ovome se može osjetiti rivalitet ili pitanje hijerarhije među ovim institucijama.

S obzirom na to da su sve akademije uvjetovale da među njihovim članovima bude sljedbenika svih četiriju sunnijskih mezheba, sve one različite stavove mezheba tretiraju kao šerijatskopravno naslijeđe i jedinstveno kulturno-povijesno blago svih muslimana, iz kojeg odabiraju i preferiraju ono mišljenje koje je, po njihovoj procjeni, u ovom vremenu najbliže istini, bez obzira na to ko ga je i kada donio. Inkluzivnim pristupom šerijatskopravnom naslijeđu, tj. primjenom komparativnog fikha, izbjegava se mezhebska pristrasnost. Ovo je ujedno i jedini mogući način rada internacionalnih i nadmezhebskih institucija, koje svoje odluke upućuju svim muslimanima, bez obzira na to kojeg mezheba bili i gdje živjeli, pogotovo ako žive u heterogenim muslimanskim zajednicama, kao što je slučaj na Zapadu.

Primjetno je da se u veoma malom broju odluka akademije pozivaju na konsezus uleme, jer u većini slučajeva on i ne postoji u pitanjima o kojima one raspravljaju. Pitanja o kojima akademije raspravljaju se mogu podijeliti u tri skupine:

  1. A) Pitanja koja su se pojavila u novije vrijeme i nisu postojala ranije, tako da o njima učenjaci nisu ni raspravljali. Takva su pitanja kloniranja, vještačke oplodnje, banki mlijeka, berze i sl. Većina pitanja o kojima su raspravljale akademije je upravo ove vrste.
  2. B) Pitanja o kojima su naši prethodnici raspravljali i iznosili svoja mišljenja, ali su bila različita. Uloga akademija je da, na osnovu dokaza, odaberu preferirajuće mišljenje. Primjer za to je zekat na dug.
  3. C) Pitanja čiji se propisi temelje na promjenjivim dokazima, kao što su običaj, opća korist ili propisi na koje utječe protok vremena i promjena mjesta i okolnosti. Primjer za to je pitanje učešća muslimana na izborima u neislamskim državama, pitanje autorskih prava i sl

Postoji osamdeset zajedničkih tema o kojima su dvije ili više akademija raspravljale i iznijele svoj stav. Od tih osamdeset, samo o šest (7,5 %) tema su raspravljale sve četiri akademije. A to su sljedeće teme: pitanje početka lunarnih mjeseci, osiguranje, Palestina i Jerusalem, planiranje porodice, terorizam i transplatacija organa.

Tri akademije su raspravljale o dvanaest (15 %) tema, a o šezdeset i dvije (77,5 %) teme su raspravljale dvije muslimanske institucije. (Grafikon, pr. 16)

Veoma mali broj tema o kojima su svi raspravljali je posljedica različitog interesiranja članova akademija, kao i vremena osnivanja. Naime kao što smo ranije naveli, jedna akademija veću pažnju posvećuje društveno-političkim pitanjima, druga obredoslovlju i medicini, treća ekonomiji, dok Evropsko vijeće za fetve i istraživanja akcenat svoga rada stavlja na pitanja muslimanksih manjina i njihovo življenje u neislamskim sredinama, zbog čega često raspravlja o temama koje ne postoje ili su prevaziđene u muslimanskim sredinama.

Drugi razlog, koji je, istini za volju, manje utjecajan, ali je ipak doprinio da zajedničkih tema bude tako malo, jeste činjenica da ove institucije nisu istovremeno osnovane, nego su neke u određenom vremenskom periodu djelovale, dok druge nisu ni postojale. Tako su neka pitanja tada bila aktualna, a kasnije prevaziđena, kao što je pitanje kolonijalizma, o kojem je raspravljala Kairska akademija.

Od osamdeset zajedničkih tema u šezdeset i osam (85 %) pitanja akademije su imale podudarne, a u dvanaest od osamdeset tema (15 %) različite stavove.

Visok procenat podudarnosti stavova akademija, iako su često izrečeni u različitom vremenu, ukazuje na to da se radi o principijelnim stavovima, utemeljenim na argumentima, a ne o izjavama pragmatičnog karaktera, izrečenim za jednokratnu upotrebu.

S obzirom na to da su odluke akademija jače od mišljenja pojedinaca, ali da nisu dostigle nivo idžma'a, učenjaci ih različito nazivaju i tretiraju. Veliki dio njih smatraju da su one na stepenu nepotpunog idžma'a kojeg različito imenuju, kao: prešutni idžma’ (iğmā‘ sukūtī), nepotpuni idžma’ (iğmā‘ nāqis) ili faktički (realni) idžma’ (iğmā‘ wāqi‘ī).

Neki ne spominju eksplicitno riječ idžma’, ali, po njihovom mišljenju, rezultati kolektivnog idžtihada se u osnovi ne poništavaju. Ako se to i desi, onda bi to trebalo biti kolektivnim idžtihadom, većim ili, u najmanju ruku, istim.

Prema trećem mišljenju, kolektivni idžtihad je dokaz vjerovatnog karaktera koji ima snagu jake pretpostavke (huğğa zanniyya zannan rāğihan) i rezultira vjerovatnim znanjem i on, kao takav, preči je da se slijedi od mišljenja pojedinaca. Prema ovom mišljenju, mudžtehidu je dozvoljeno donositi samostalna rješenja uz postojeće rezultate kolektivnog idžtihada, ali je bolje i sigurnije slijediti rezultate kolektivnog idžtihada.

Iako su odluke akademija autoritativna stručna mišljenja, one, ipak, imaju samo konsultativni karakter. No, one mogu postati i obavezujuće, ako kolektivni idžtihad organizira vlast i provede njegove rezultate. Tada nikome, ni pojedincu ni instituciji, nije dozvoljeno da donosi novo, drugo rješenje, zbog toga što presuda vladara poništava razmimoilaženja i zbog obaveze pokoravanja pretpostavljenima. Ovakva vrsta kolektivnog idžtihada primjenjivala se u vremenu prve dvojice halifa. Treba napomenuti da kolektivni idžtihad ne dokida pojedinačni. Naprotiv, on ga podstiče.

Refleksija odluka akademija na naše područje

Naši učenjaci bili upoznati s osnivanjima i radom ovih akademija i o tome su blagovremeno i povremeno pisali u našoj periodici. Neki od njih, kao što su Husein Đozo, dr. Ahmed Smajlović i dr., povremeno su i učestvovali u njihovom radu. U početku se najviše pisalo o radu Akademije iz Kaira, a nakon osnivanja Evropskog vijeća za fetve i istraživanja o njemu se najviše pisalo i njihove odluke se najčešće predstavljane. Znatno veće interesiranje naše uleme prema radu i odlukama ovog Vijeća nego prema radu i odlukama ranije osnovanih akademija, po mom mišljenju, nastalo je iz dva razloga. Prvo, zbog aktualnosti njihovih odluka za naše područje, jer su namijenjene, prije svih, muslimanima u Evropi, nudeći im odgovore na pitanja koja ih muče, i, drugo, veći broj članaka o radu i odlukama Vijeća je indirektna posljedica promjene društveno-političkog uređenja u našoj zemlji, koja je donijela više vjerskih sloboda i mogućnost tretiranja nekih pitanja koje u prethodnom sistemu nije bilo moguće. Npr. u jednom izvještaju o zasjedanju Akademije iz Mekke navode se teme o kojima je ona raspravljala a to su pitanja: šerijatsko-pravni tretman kadijanija, behaija, masonstva i prapadanja tim sektama i učenjima, ali se ne navodi da je, također, raspravljala i o šerijatsko-pravnom tretmanu komunizma i pripadanja toj ideologiji.

Analizirajući fetve naših učenjaka, objavljene u Glasniku Rijaseta IZ-e u BiH, islamskim informativnim novinama Preporod i časopisu Novi Horizonti primijetno je da je tematika tih fetvi i tematika odluka akademija u velikoj mjeri različita, tako da se ne može ni očekivati često pozivanje na odluke akademija. Ipak, postoji nekoliko pitanja o kojima su raspravljale akademije, a koja su i našim učenjacima bila postavljana. U odgovorima na takva pitanja većina ih se nije često pozivala na odluke akademija. Izuzetak je Husein Đozo, koji se u odgovorima pozivao na stavove Akademije iz Kaira, ako je ona o tom pitanju imala odluku. Ostali učenjaci, koji su odogovarali na pitanja, iako su bili upoznati s radom akademija, nisu se često pozivali na njihove odluke nego su češće citirali mišljenja pojedinaca ili nekih drugih institucija. Ponekad su spominjali i odluke akademija i na njima temeljili svoje fetve. Iako se nisu često eksplicitno pozivali na odluke akademija, njihovi odgovori, u većini slučajeva, kompatibilni su s odlukama tih tijela.

Pored velike sličnosti nešeg Vijeća za fetve s akademijama, koja je očita u njihovim ciljevima, metodama i sredstvima rada, postoje i neke razlike. Te razlike proizlaze iz činjenice da je Vijeće za fetve nacionalno tijelo, za razliku od akademija koje su internacionalne. Te razlike su najjasnije u načinu donošenja fetvi u čisto ibadetskim pitanjima i broju članova, kao i načinu njihova izbora. Vijeće za fetve, kao i akademije, ima općenito inkluzivni pristup mezhebima, ali u čisto ibadetskim pitanjima ono daje prednost rješenjima iz hanefijske pravne škole, zbog višestoljetnog prisustva tog mezheba na ovim prostorima. Broj članova Vijeća je znatno manji od broja članova akademija i većina ih je po funkciji (12), a manji dio se bira (samo 3 člana). Iako Vijeće za fetve ima znantno manji broj članova, jedino ono u svom sastavu ima žene kao ravnopravne članove.

Struktura pitanja upućenih Vijeću značajno se razlikuje od pitanja o kojima su raspravljale akademije. Tako je upoređivanje njihovih odluka gotovo nemoguće, ali nema sumnje da će Vijeće u narednom periodu, kada bude raspravljalo o temama o kojima su međunarodne akademije islamskog prava donijele odluke, uzeti u razmatranje njihove stavove, jer se i u samim Pravilima o radu na to obavezalo.

Na kraju, treba istaći da je ovo tijelo prvo ovakve vrste na širem balkanskom području i da smo u nekim pitanjima, kao što je članstvo žena u njemu, pretekli i renomirane internacionalne institucije. Smatram da Vijeće za fetve svoje odluke i aktivnosti treba bolje i adekvatnije prezentirati široj čitalačkoj publici da bi korist od njegova rada bila veća.


  • 0

Hfz. mr. Muhamed ef. Čajlaković: Vakuf u fetvama savremenih šerijatskih pravnika

Category : ISLAM I NAUKA

Vakuf je islamska ustanova koja ima svoje utemeljenje u  Kur’anu i sunetu. Vakuf se u Kur’anu  spominje samo indirektno:

لَن تَنَالُواْ الْبِرَّ حَتَّى تُنفِقُواْ مِمَّا تُحِبُّونَ وَمَا تُنفِقُواْ مِن شَيْءٍ فَإِنَّ اللّهَ بِهِ عَلِيمٌ

„Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.“ (Sure Ali imran, 92; Prijevod Besima Korkuta)

Vakuf je utemeljen u Poslanikovom, a.s., sunnetu:

 عن أبي هريرة رضي لله عنه ؛ أَن رسول لله ،صلعم، قال:” إذا مات الإنسان؛ إنقطع عنه عمله؛ إلا من ثلاثة: إلا من صدقة جارية, أو علم ينتفع به، أو ولد صالح يدعو له”.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao:

„Kada čovjek umre, prestaju njegova dobra djela, osim u tri slučaja: od trajne sadake, od znanja koje je ostavio pa se ljudi njime koriste i od hajirli djeteta koje čini dovu za njega.“ (Muslim)

Poslanik, a.s., je i sam uvakufio svoju zemlju u Medini.

Mnogi njegovi ashabi su slijedili njegovu praksu.

Hazreti Omer, r.a., je upitao Poslanika, a.s., šta da radi sa svojom najboljom zemljom u Medini da bi stekao Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. Poslanik je predložio da tu zemlju izuzme iz svoga vlasništva, da odredi da se prihod dijeli siromašnima, s tim da se ta zemlja više ne može prodati, naslijediti, ni pokloniti.

Poslanik, a.s., je  predložio i Ebu Talhi, r.a., da ostavi svoju imovinu rođacima tako što su oni mogli biti samo korisnici, ali ne i vlasnici iste. Tako je nastao prvi porodični vakuf.

Vakuf je, po hanefijskom mezhebu, izuzimanje nekog predmeta iz vlasništva vakifa i prelazak u vlasništvo vakufa za sva vremena i trošenje prihoda od toga u dobrotvorne svrhe. Na osnovu ovoga, Ebu Hanife  smatra da nije obavezno da se predmet uvakufljenja izuzme iz vlasništva vakifa i valjan je opoziv vakufa. Dopušteno je i da vakif proda vakuf. Zbog toga je:

  1. ustanovljena je praksa prividnog spora pred kadijom između vakifa i mutevelije vakufa. Vakif odustaje od uvakufljenja pozivajući se na činjenicu da je  vakuf   neobavezujući  /عدم اللزوم / želeći opozvati vakuf. Mutevelija se tome protivi. Na kraju, kadija presuđuje da je uvakufljenje obavezujuće. Ovom presudom vakuf postaje punovažan /لازم/ i niko više nema pravo da ga ospori i poništi. Od naprijed spomenutog postupka sastoji se tesdžil /تسجيل/ Na osnovu ovoga kadija daje vakufnamu.
  2. Drugi slučaj obavezujućeg vakufa je kada vakif, kod kadije, kaže: „Kada umrem, uvakufljujem svoju kuću u tu svrhu“. Tada je vakuf obavezujući, kao i oporuka trećine ostavštine sa njegovom smrću, ne prije toga.
  3. Da vakif uvakufi džamiju i to izdvoji iz svoje imovine, te da dopusti da se u njoj klanja. Od tog trenutka, po hanefijskom mezhebu, prestaje vlasništvo vakifa nad tom džamijom.

Za razliku od Ebu Hanife, njegovi učenici, Ebu Jusuf  i Muhamed,  zauzeli su stav da se uvakufljeni predmet izuzima iz vlasništva vakifa i prelazi u vlasništvo vakufa, ili, bolje rečeno, prelazi u vlasništvo Allaha, dž.š.

Stav većine učenjaka, izuzev malikija, je da vakuf nije valjan ako nije trajan,  jer je cilj i svrha vakufa trajna sadaka.

Stav Ebu Hanife je da džamija ostaje vakuf do Sudnjeg dana, čak i ako dotraje i nema ko da je obnovi i održava, te ako ljudi nemaju potrebe za njom zbog postojanja druge džamije. Dotrajala i nepotrebna džamija se ne vraća vakifu, ni njegovim nasljednicima, niti je dopušteno prenijeti tu džamiju, ni njenu imovinu za drugu džamiju, svejedno da li se u njoj klanjalo, ili ne.

Prihod od jednog vakufa se može trošiti samo u njegove vlastite svrhe. Ako bi od dva različita vakufa bio jedan vakif, a prihod svakog od tih vakufa određen u različite svrhe, tada nije dopušteno da se prihod jednog vakufa troši u svrhe drugog. Ako bi mutevelija to učinio, bio bi dužan nadoknaditi štetu prvom vakufu.

Međutim, ako bi bio jedan vakif i ista svrha oba vakufa i prihod jednog od ta dva vakufa nije dovoljan, a drugom od prihoda i pritječe, tada je dopušteno iz viška prihoda drugog namiriti potrebe prvog vakufa.

Muslimani BiH su uvakufljavali svoju imovinu od samog dolaska islama na ove prostore, odnosno od sredine XV vijeka. Najveći razvoj vakufi u BiH su imali u periodu od XVI do XVIII vijeka.

Prelaskom BiH iz orijentalno-islamske u zapadno-evropsku civilizaciju, te prolaskom kroz više državno-pravnih okvira, znatan dio vakufa je oduzet.

O fetvi

Nakon Poslanika, a.s., donošenje fetvi je, vremenom, institucionalizovano, što je podrazumijevalo stalno kretanje šerijatskog prava i tumačenje istog u određenom vremenu i prostoru.

Proces sistematizacije islamskog prava je započeo početkom II vijeka po hidžri i to u sferi neformalnih grupa učenjaka među kojima su, ubrzo, pojedinci izrasli u autoritete.

S vremenom su ove grupe jačale, a nakon smrti autoriteta, njihovi učenici su iz fetvi o raznim slučajevima formirali metode i crpili pravila koja su vezivali za svoje učitelje.

Tako su nastali mezhebi u šerijatskom pravu. Fetve su, u  toj etapi, označavale krajnji rezultat ličnog razumijevanja pojedinih autoriteta u pitanjima Šerijata. Idžtihad označava ovaj proces, a fetva njegov izraz.

U ovo vrijeme fetva postaje obavještenje o stavu koji su autoriteti jednog mezheba zauzeli o nekom pitanju, a ne savjet o ponašanju u određenoj situaciji temeljen na ličnom razumijevanju davaoca.

Zbog većeg stepena kontrole nad funkcijom davanja fetve i osiguranja autoritativnih stavova, država ju je uvela u okvir pravosuđa, a njene nosioce u kategoriju vjerskih funkcionera.

Fetve su, u osmansko doba, imale posebnu formu. Davane su prema hanefijskom mezhebu, u pisanoj formi. Bile su u vidu pretpostavke na koju se daje kratak i jasan odgovor, a navedena imena su bila fiktivna. Bilo je obavezno navesti navod iz priznatih djela na kojima se fetva zasniva i ovjeriti potpisom muftije.

Danas fetve mogu davati osposobljeni i ovlašteni pojedinci, kao vijeća. Iako su  danas prisutna oba modela donošenja fetvi, sve više je prisutno nastojanje da se oforme vijeća.

Kad je riječ o fetvama u BiH, Mehmed Handžić je u „El-Hidaji“ od 07. 03. 1943. godine uveo odjeljak „Pitanja i odgovori“ i tu dao dva odgovora: u brojevima 7-8  i  9-10.

Tu praksu je, nakon Drugog svjetskog rata, nastavio Husein Đozo osnovavši rubriku „Pitanja čitalaca i naši odgovori“ u „Glasniku“, službenom glasilu Islamske zajednice SFRJ-e, od br. 3-4, 1965. god., i davao fetve dvanaest godina.

Abdurahman Hukić je u Glasniku VIS-a SFRJ odgovarao u rubrici Pitanja i odgovori od br. 4, juli-avgust, 1985., do kraja 1989. godine, a zatim i u toku 1990. god., do broja 5-6, zajedno sa Ibrahimom Džananovićem, Aćifom Skenderovićem i Enesom Karićem.

Nakon toga je ova rubrika prenesena u „Preporod“: 01. 10. 1996, gdje je Muharem Omerdić davao odgovore do 2005. godine, kada je nastavio Enes Ljevaković, koji je fetve-i-emin do danas.

Sedamdesetih godina XX vijeka, kada se javila potreba za osnivanjem Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, Rijaset IZ-e u BiH je podsticao muslimane da uvakufljuju svoju imovinu u novcu. U toj akciji su prednjačili tadašnji reisu-l-ulema Naim Hadžiabdić, Ahmed Smajlović i Husein Đozo.

Rezultat toga je, što je, zajedno sa ostalim rukovodiocima IZ-e insistirao da se zekat i sadakatul-fitr daju za potrebe IZ-e, odnosno, tada, za osnivanje ITF-a i potrebe GHb medrese u Sarajevu, te da se muslimani odazivaju uvakufljavajući, najčešće u novcu, u navedene svrhe.

Rezultat toga je, što je, zajedno sa ostalim rukovodiocima IZ-e insistirao da se zekat i sadakatul-fitr daju za potrebe IZ-e, odnosno, tada, za osnivanje ITF-a i potrebe GHb medrese u Sarajevu, te da se muslimani Bošnjaci odazivaju uvakufljavajući, najčešće u novcu, u navedene svrhe.

U BiH je, nerijetko, bilo aktuelno pitanje učešća nemuslimana u izgradnji džamija. Husein ef. Đozo je odgovorio da je učešće nemuslimana u izgradnji džamije u skladu sa propisima islama.

Muharem Omerdić je odgovarao na pitanja čitalaca u „Glasniku“ IZ-e 1990. i 1991. god., a zatim je neprekidno odgovarao u islamskim informativnim novinama „Preporod“ u rubrici Pitanja i odgovori, počevši od početka oktobra 1996. godine do sredine aprila 2005. godine.

Hfz. mr. Muhamed ef. Čajlaković


  • -

Stabilizirajuće planine

Category : ISLAM I NAUKA

Temeljna razlika između kontinentalnih planina i okeanskih planina jeste u njihovom materijalu. Kontinentalne planine su u osnovi napravljene od sedimenata, dok su okeanske planine sastavljene od vulkanskih stijena. Kontinentalne planine su formirane komresionim silama, dok su okeanske planine formirane silama razvlačenja. Zajednička karakteristika oba tipa planina jeste što imaju temelj na kojem planina počiva. U slučaju kontinentalnih planina, lahki materijal male gustoće proteže se sa planine u dubinu Zemlje kao korijen. U slučaju okeanskih planina također postoji lahki materijal koji podupire planinu kao temelj, ali je on nešto proširen.

Kada su u pitanju gustine, onda obje vrste odrađuju isti posao podupiranja planina. Zbog toga je funkcija temelja (korjena) da podupire (drži) planine prema Arhimedovom zakonu.

Sve planine bile one na kopnu ili u moru, imaju konturu grebena. Da li je iko mogao u vrijeme poslanika Muhammeda a.s. znati kakav je oblik tih planina? Da li je iko mogao zamisliti da jedna kruta masivna planina, koju on pred sobom vidi, ima svoje produžetke u Zemlji i da ima svoj korijen, kako tvrde naučnici. Veliki broj knjiga geografije, kada opisuju planine, opisuju samo onaj dio, koji je iznad nivoa tla. To je zbog toga što ih nisu pisali stručnjaci geolozi, a o tome nas upoznaje savremena nauka, a Allah u Kur’anu kaže:

“Zar nismo učinili Zemlju posteljom, A brda stubovima (klinovima)?” (Kur’an, 78:7)

Planine imaju značajnu ulogu u stabilizaciji Zemljine kore. Evo kako to tačno Kur’an opisuje prije 14 stoljeća:

“I brda: ustabilio ih je.” (Kur’an, 79:32)

I kaže:

“I razbacao je po Zemlji stabilne planine, da vas ne trese, i rijeke i puteve, da biste se vi uputili.” (Kur’an, 16:15)

Učenjaci ne mogu znanje, objavljeno poslaniku Muhammedu od Allaha i koje je sadržano u Kur’anu, pripisati nikakvom čovjeku, niti naučnom autoritetu tih vremena, jer su naučnicima te tajne bile nepoznate.

Šta više, ljudi nisu mogli naći nikakvo objašnjenje, pa su to znanje morali pripisati nekoj vanzemaljskoj sili.

Stabilizacija planinama

Planine koje su se formirale u toku hlađenja Zemljine kore igraju značajnu ulogu, kao što na to ukazuju geološke teorije. One doprinose držanju kontinenata na njihovim mjestima. Kontinenti plutaju na rastopljenom materijalu, koji leži ispod njih. Općenito debljina Zemljine kore je oko 5 kilometara.

Pa ipak, debljina kore ispod planina proteže se i do 35 kilometara. To je iz razloga što ispod svake planine postoji njen korijen nalik na njen dio iznad Zemljine površine. Ti korjeni imaju zadatak da kao klinovi fiksiraju Zemlju. Ovo je veoma precizno rečeno u Kur’anu:

Moderna geološka teorija takođe tvrdi da kopno nije stabilno. Tu su dva glavna faktora:

  1. Pomjeranje toponima zbog erozije vodom, vjetrom ili ledom. Rijeke npr. odnose milione tona zemlje u more. Jaki vjetrovi erodiraju planinske vrhove, dok topljenje leda pomjera enormne količine materijala na svome putu.
  2. Zona kopna se takođe smanjuje regresijom, tj. postepenim spuštanjem priobalnog dijela kopna ispod nivoa mora.

(Mustafa Mlivo, Kur'an ispred nauke i civilizacije)


NAJAVE

ARHIVA