Category Archives: Sulejman ef. Kurtanović

  • 0

Lijepa riječ je obaveza vjernika

Zar ne vidiš Kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u Zemlji, a grane prema nebu. (Ibrahim, 24.)

 

Isticati Allahove blagodati je znak zahvalnosti, a to ne činiti je znak nevjerovanja. Ko nije zahvalan na malom, on je nezahvalan i na velikom… (Hasen hadis; Sujutija)

 

Čovjek koji poziva ljude u zabludu, pa ga oni slijede, ima isti grijeh kao i njegovi sljedbenici, s tim da to neće ništa umanjiti njihove grijehe. Čovjek koji poziva na pravi put, pa ga ljudi slijede, ima istu nagradu kao i ti sljedbenici, s tim da neće ništa biti umanjeno od njihove nagrade. (Sahih hadis, Sujutija)

 

Tvoj osmijeh dok gledaš u lice svome bratu je tvoja sadaka… (Sahih hadis; Sujutija)

 

Znaj za Allaha u obilju, Allah će za tebe znati kad si u nevolji. (Sahih hadis, Sujutija)

 

Na tri se stvari zaklinjem; Nikada sadaka neće umanjiti imetak, pa dijelite sadaku. Nikada čovjek neće oprostiti nanesenu nepravdu, a da mu Allah neće zbog toga uvećati čast i moć, pa praštajte. Nikada čovjek neće tražiti od ljudi, a da mu to neće otvoriti vrata siromaštva. (Sahih hadis, Sujutija)

 

Ovaj svijet je zelena bašća. Ko se njome okoristi na pošten način, Allah će mu u tome dati berićet. Onaj ko zagazi u ono što mu požuda diktira, on na Sudnjem danu neće imati ništa drugo osim vatre. (Sahih hadis, Sujutija)

Islamski ahlak koji nas uči lijepom ponašanju traži od nas vjernika da naše riječi unesu u ljudska srca mir, radost i raspoloženje i da, pružajući osnovanu nadu u Božiju milost odagnaju tugu, bol, strah, kahar.

Ljudi su danas odveć puno zaneseni sobom. Nemaju dovoljno znanja, volje, snage i vremena da upoznaju svoju dušu. Tek pojedinci među velikanima, a i njih je odveć malo, imaju potrebno znanje, volju, snagu i vrijeme da druge učine sretnim, i drugima olakšaju terete koje nose na svojim dušama, zbog slabog i neispravnog poznavanja vjere.

Mnogi su opijeni lažnim sjajem dunjaluka i malo ko od njih misli što ih čeka u budućnosti na ovom svijetu, a o vječnosti skoro da i ne misle nikako. Svjedoci smo da danas mnogi ulicama našeg šehera hode raspamećeni, kao da su pijani.

Kur’ an kaže:  “… i ti ćeš vidjeti ljude pijane, a oni neće pijani biti, već će tako izgledati zato što će Allahova kazna strašna biti.” 

Ti jadnici nemoćni su da naprave jedan ozbiljan korak prema sebi, svojoj duši, svojoj ahiretskoj sreći. A kada neki naprave taj korak naprijed, iz istih stopa se vrate dva koraka nazad, zbog slijeđenja svojih prohtjeva. Svi među takvima imaju dugoročne planove. Kao da umna i fizička snaga mora biti trajna.

Samo sretni pojedinci misle u vremenu o onome što ih čeka nakon prvih koračaja u vječnost. Oni misle kuda i kako, kada kuveti opadaju, nestaju, fizička ljepota prelazi u fizičku ružnoću i prestaje snaga autoriteta.

Mu’ minska zrela svijest često i ozbiljno promišlja o neprolaznim ljepotama što čekaju u vječnosti, pa se riječju, djelima i ponašanjem pripremaju za boravak u ambijentu gdje vrhuni Božija milost čitavim prostranstvima i svim osobama koje dospiju u tom ambijentu koji je primjeren samo za mu’minske duše.

Riječ tih mu’mina, sretnika, koji su usrećeni vjerom, poput čilibara, privlači dobru, dobre mu’ minske duše.

Riječ je o dušama mu’ mina koje su nadahnute riječima Objave i riječima Allahova Miljenika, kao i riječima i ponašanjem onih Božijih robova koji danonoćno ustrajavaju u ibadetu, čuvajući se harama i istigfarima čisteći svoja srca.

Samo je riječ Objave i poslanička riječ iskonski nepatvoreno čista, pa oni koji su nadahnuti tom iskonskom čistotom nalaze put do nepatvorene ljudske prirode koja ibadet vidi kao potrebu svoje duše. Tu riječ vole i njome se koriste samo oni koji je uče i izučavaju, pa ih ona tako snagom svoje ljepote mijenja i vodi milosti Božijoj.

Lažan govor i loše djelo odvlače od ove iskonske čistote što je nudi Objava i riječ Allahova Miljenika.

Od ove riječi su predaleko, i ne žele njenu blizinu oni koji su svoje strasti i prohtjeve uzeli kao životne vodiće.

Kur’ an kaže: Zar ne vidiš onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo!“  (El- Džasija, 23.)

Samo oni koji uspiju skinuti mutne i tamne naočale koje su im vješto i neprimjetno stavili  promotori kufra, širka i zuluma, moći će naslutiti punu snagu i ljepotu iskonske riječi, ali i ljepotu duša svih onih koje ta iskonska riječ u životu vodi i rukovodi.

Egoisti je uvijek malo ma koliko da posjeduje. On za posjedovano strahuje da ga ne otuđi, štedi od sebe da bi imao više. Njegov životni pratilac je strah i nezadovoljstvo.

U moru zvanom dunjaluk prostranstvo i dubina su ogromne, oluja je na pretek, ne može se preplivati snagom mišića. Jedina sigurna lađa na tom moru je lađa šerijata. Samo putnici u toj lađi znaju za Svemoćnog, Svemilosnog i Sveznajućeg. On im je garancija i oslonac. Samo oni mogu biti imuni od panike što ih sobom nose fiktivne želje ljudske, plasirane iz srca munafika i nasilnika. U takvog Gospodara mogu biti sigurni samo oni koji nastoje robovski živjeti vidjevši sebe kao Njegove robove.

 Oni će vlastite slabosti otklanjati tewbom i istigfarom, sadakom i dobročinstvom, lijepim riječima i djelima. Takvi će prebroditi kušnje na tom moru i postati odlučniji i ustrajniji u vjeri, čvršći i jači u svojim odlukama.

Ko otvori Mushaf na svakoj njegovoj stranici naći će dovoljno poruke i uzeti potrebne pouke iz života onih koji su bili poslušni Gospodaru, ali i oni koji su pred veličinom Svemoćnog rukovođeni svojim neznanjem prkosno griješili.

Samo oni kojima je data istinska spoznaja vide sebe u odnosu na Gospodara kao siromahe bez obzira da li su u obilju ili oskudici. Oni i kad su muhtač suhe kore hljeba ostaju vjerni robovi svome Gospodaru. Oni o svom Gospodaru imaju uvijek lijepo mišljenje, jer posjeduju istinsku spoznaju pa ne prigovaraju zbog neimaštine, niti u obilju prisvajaju sebi Allahove nimete. Oni sebe vide kao Allahove musafire koje Allah voli i časti iz Svog obilja kada hoće i koliko hoće, svjesni da im ništa nije uskraćeno i da im nije uskraćena nepravda.

Oni znaju i duboko su svjesni da ih ljudi neće voljeti ako od njih traže, ali i da ih Allah neće voljeti ako od Njega ne traže. Oni i traženjem od Allaha žele da se približe Njegovoj milosti.

Rahatluk i izobilje što nudi mladost, i pritisak i nemoć što je donosi starost, njih ne udaljuje od principa vjere.

Kao mu’mini oni znaju ko je Davalac i koji kad daje ne ljuti se. Oni Njemu pružaju ruke u dovi. Takvi, koji od Njega traže, dostojanstveno daju kad zatreba.

Oni znaju koliko je duga i široka ahiretska poljana i koliko treba truda i djela da se ta njiva zasije. Svjesni rodnosti ahiretskih njiva, ali i ljepote ukusa i brojnosti tih plodova.

Svijest o Božijoj dobroti daje im snage da siđu među nemoćne, da se o njima raspituju, traže ih i pomažu, i tako stižu Božijoj milosti.

Samo oni koji su oplemenili svoju svijest slušajući poruke zbiljskog glasa Objave i glasa dostavljača Objave, žive kao dinski dobročinitelji, koračajući putem ljubavi prema svojoj braći. Takvi iznjedre hair- dovu svoje braće, kojima su pomogli.

Jedan velikan, hair- sahibija reče: “Gospodaru, ja Ti se utiče od toga da me drugi vole radi Tebe, a da si Ti ljut na mene.”

Lijepo reče velikan Ummeta: ” Mu’ minska riječ sije radost. Ona poput sunca odledi zaleđeno srce koje stenje pod teretom neznanja, pa hlepi za prolaznim i zavidi poklonicima prolaznih vrijednosti.”              Gledajući bogataša kako se igra srebrenjacima, alim ga upita: “ Čiji su to srebrenjaci?” Bogataš odgovori da su njegovi. Na to će mu alim reči: “ Bit će tvoji ako ih upotrijebiš na pravom mjestu. Imetak koji dijeliš ti njime upravljaš, a imetak koji se čuva upravlja svojim sahibijom, pa mu sahibija robuje.”

Dunjaluk je uvijek bio u rukama i srcima onih koji su nemarni prema ahiretu. Malo je tu izuzetaka. Zekat i sadaka čuvaju posjednike imetka od ahiretskog nemara. Budnost je ahiretski stub, koji ne može naštetiti ahiretu, jer budni vjernici su dunjaluk upregli u službu vlastitog ahireta.

Lijepu poruku odasla jedan alim: “ Miris ruže otkriva bit, prirodu i tajnu ruže, a lijepa riječ i darežljivost mu’ mina otkriva bit, prirodu i tajnu njegovog imanskog srca. Lijepom riječju i dobročinstvom mu’minsko srce odašilje poruku da čezne za Božijom blizinom i zadovoljstvom, i da strahuje da izgubi prijatelja kakav je njegov Gospodar.”

Ko se okiti čvrstim imanom može biti okružen stvarima i svakakvim ljudima, ali neće pokleknuti niti se pokloniti stvarima i lažima zavedenih.

Samo poklonici prolaznim vrijednostima rukovođeni strastima i prohtjevima imaju grubu i tešku riječ, ubitačnu. Oni time pokazuju da su definitvno napustili ljudsku prirodu, da im je strana svaka zbilja života, i takvi ovaj svijet napuštaju potpuno nezadovoljni sobom, svijetom i onim što posjeduju; i svim što su vidjeli, upoznali i čuli. Takvi su kušali jad i čemer nevjerničkog života i za takve Kur’ an kaže: „ Oni su gluhi, slijepi i nijemi, oni se ne vračaju.“

Bože naš, daj da naše riječi budu u službi istine i učini da svojim mislima, riječima i djelima težimo Tvojoj blizini, milosti i zadovoljstvu.

„ Bože naš ne prepusti nas samim sebi ni koliko je treptaj oka.“ (Hadis)

Amin!


  • 0

Kako treba da izgleda život mu'mina u vremenu

“Ima ljudi koji govore: “Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovome svijetu!” Takvi na onom svijetu neće imati ništa. (El- Beqare, 200)

Pred sami akšam namaz a.s. reče ashabima: “ Zaista primjer onoga što je od dunjaluka ostalo, u odnosu od onoga što je od njega proteklo je kao primjer ovoga što je preostalo od današnjeg dana, u odnosu na ono što je prošlo od njega. “

A.s. kaže: “ Neće nastupiti sudnji dan sve dok ne nastupi brzina u vremenu, pa godna bude trajna kao mjesec, mjesec kao sedmica, sedmica kao dan, dan kao sahat, a sat kao varnica! “ ( Ahmed Tirmizi)

“ Dvije blagodati većina ljudi ne zna iskoristiti: Blagodat zdravlja i blagodat slobodnog vremena!” (Hadis)

“ Na sudnjem danu neće se Allahov rob pomaknuti ni za stopu dok ne bude upitan u što je potrošio život, kako je iskoristio mladost, kako je zaradio imetak i ušto ga je potrošio, te da li je radio po znanju koje je naučio, te da li se ophodio prema svome tijelu kako treba! “ (Hadis)

 

Vrijeme je neprocjenjiva i nemjerljiva blagodat za vjernika. Ko bude znao iskoristiti blagodat vremena njegov boravak u vječnosti će biti u trajnom miru i zadovoljstvu. Ko prokocka šanse koje vrijeme nudi, prokockao je blagodati vječnosti.

Vrijedi dobro upamtiti, šanse koje vrijeme nudi su nepovratne i kajanje za propuštene šanse je uzaludno. Za nevjernike vrijeme je izvor nesreće i to će saznati na ahiretu. On je vrijeme utrošio u sabiranju prolaznih dobara, uživajući u njima, bez ostatka im poklonio, i tako uništio svoju sreću.

“ A nevjernik će reći: Das am bogdo zemlja ostao.” ( En-Nebee, 40)

Za vjernike koji su koristili blagodat vremena čineći dobra shodno svojim mogućnostima, prema   Kur’ anu čeka ih velika, plemenita nagrada, a njihov uspjeh se definiše kao “ veličanstveni uspjeh”.

A šta je to dobro djelo?

To je djelo koje vjernik učini sa nijetom da njime postigne Allahovo zadovoljstvo. Takvo djelo donosi počiniocu brojne ahiretsko- dunjalučke nagrade i bude od koristi onome kome je učinjeno. Tu se obično radi o jelu, piću, obući, odjeći, savjetima, uputama, upozorenjima, poklonima, pozajmicama i sl.

Osobina dobročinitelja je da nikad nikome ne proprate doborčinstvo prigovorima, jer znaju da bi time uprljali nijjet i poništili vrijednost dobrog djela, a uz to zbog ponižavanja Božijeg roba prijeti potencijalna opasnost da i oni dođu u ovisnost od ljudi koja će im donijeti poniženje.

Samo dobra djela nadilaze vremensku komponentu, probijaju ljušturu vremena i prostora i smejštaju se u svijet vječnosti bez kraja. U posebno dobra djela spade i trezvenost u donošenju suda o drugim ljudima i njihovim slabostima. Velikani takvima umjesto osude upućuju hair- dove. Evo poruke koja kazuje o čovjeku koji je ishitreno donio sud o drugima.

Priča nosi naslov o čovjeku u ogledalu.

Ugleda čovjek skupinu ljudi i vidi; trup ljudski, noge ljudskem, a glava životinjska. U trenu on o njima svašta pomisli, naravno loše. Ode do jednog čovjeka u kojeg sve bijaše ljudsko i upita: “ Šta je ovo?” Upitani odgovori: “ Pogledaj u ogledalo u naći ćeš odgovor.” Isti je u ogledalu vidio sebe sa životinjskom glavom, te u bijesu baci ogledao.

Alim reče: “ Ogledalo nije krivo, ono neće za hator da vara i laže, ne uzima mito da bi dalo ljepšu refleksiju od lika koji se ogleda u njemu. Ono ne ostaje dužno i vraća ono što si mu dao.”

Mnog ljudi boraveći u vremenu unakaze svoj ljudski lik, koji je savršenstvo u Allahovom stvaranju. Oni će na ahiretu biti unakaženi u liku životinja i tek tada biti kažnjavani džehennemom.

Zato se sada treba pogledati u ogledalo vremena, na što ličimo, da ne unakazimo najsavršeniji lik, pa da se prepadnemo sebe kada budemo gledali u ahiretsko ogledalo. Na naš ahiretski izgled lica uticat će naše misli, riječi, djela, naše društvo, naši ibadeti, naše korištenje vremena. U času smrti bit će uspomena na minule dane od kojih će mnogi sebi zagorčati zadnji nefes. No, bit će i takvih sjećanja kod vjernika koja će biti tako i toliko vrijedna da su za vječnost (sjećanje na pomoć nemoćnim, osamljenim, bolesnim, uplašenim, gladnim, prognanim, ismijanim, mučenim, te sjećanje na dane i noći provedene na kijamu, ruku’u, sedždi, zikrullahu, dovi, istigfarima praćenim suzama straha od gubljenja Božijeg rahmeta). Sjećanja su tada puna istina o našoj ozbiljnosti ili neozbiljnosti, hrabrosti ili kukavičluku, mudrosti ili ludoriji.

Ahiretski sretnici se ponašaju ozbiljno u ozbiljnim situacijama, i izbjegavaju neozbiljne situacije. Ahiretski nesretnici su ozbiljno angažirani u neozbiljnim situacijama (trač, ogovaranje, laž, mržnja, zavidnost, vicevi…) Vrijeme je svima šansa da očuvaju ili zijane vlastiti identitet.

Veliku nesreću nam donosi subjektivno doživljavanje vremena. Karakteristika “ subjektivističkog doživljavanja vremena” je da se za sve ima vremena na pretek, da se manje bitno i nebitnom daje prioritet radi trenutačnog raspoloženja. Oni imaju problem “ Kako ubiti dosadu?” , jer “ Vrijeme nikako da prođe!”. Na kraju uviđaju da je vrijeme prošlo “ kao dlan o dlan” brzo, da više nema vremena, a da čeka odgovornost za prokockano vrijeme. Jedina sigurnost takvih je da sigurnim i brzim koracima idu u susret brojnim i trajnim problemima. Shvatili su tada da je smrt, koja za njih bijaše tako daleko, da se njena daljina ne mogaše ni slutiti lahko, sada slijedi izravan susret, licem u lice, posve sami bez pomagača.

Kur’ an iznosi njihovu tragikomiku na smrtnom času. Oni će tražiti da se prolongira odlazak na ahiret, da bi nadoknadili propušteno i izvršili temeljite pripreme. Iz Kur’ ana također saznajemo, da kad bi im se i udovoljilo želji, oni bi samo nastavili činiti ono što su ranije činili.

Braćo, eto to je pomućena logika ateističkog uma, koja je simbol svekolikih promašaja i nesreća, i čiji su rezultati gorko kajanje i trajno tuga golema.

Vjernik ima u vidu odlazak u vječnost, jer ga podsjeća Kur’ an: “ Neka svaka osoba pogleda šta je pripremila za sutra! ”. Vjernik zna da to ahiretsko sutra može započeti svakog trena, te da je bliže svakoj generaciji koja je tu, od one prethodne.

Svakoj dolazećoj generaciji kušnje su veće, istinska spoznaja manja, a time i manja imanska snaga, a veći rizik.

Malo je onih koji o ahiretu brinu, jer se malo zna o njegovim strahotama, ali i o blagodatima. Puno smo bezbrini, kao da smo prešli siraat ćupriju, kao da su nam djela odvagana na mizanu, kao da smo primili kitab pod desno rame. Puno se govori o Božijoj milosti, a malo smo u itatu sahibiji te milosti. Nije uzalud A. S. upozorio: “ Kad bi ste znali ono što ja znam, malo bi ste se smijali, a često bi ste plakali.”.

Istinu o nama svjedoće broj kafana, kockarnica, kladionica, kao i broj tim mjestima, a da ne govorimo o broju krađa, prevara, ubistava, o mitu i korupciji, nemoralu, drogi…

Čudno je, ali je istina da se mnogi zadovolje onim što nude prolazne vrijednosti, iako to zadovoljstvo manje traje od trajanja onoga što ih je zadovoljilo.

Mu’min treba da shvati da je stvoren u vremenu, da boravi u vremenu, a da je cilj stvaranja vječnost. Veliki kolosi ummeta nisu dali dunjaluku da ih prevari, niti su sebe varali dunjalukom. Oni su druge pomagali da ih dunjaluk ne prevari. Ma koliko da su imali od dunjaluka, njihovo srce je bilo strano za dunjaluk. Oni su bili pravi ahiretski domaćini, i vidjeli su dunjaluk kao kuću beskućnika, a dunjalučare kao bijednu duhovnu sirotinju, koja sabira ono za što će biti kažnjena i time pokazuje da pameti nemaju.

Ko se razbacuje sa dunjlukom, a zaboravi vječnost, on izaziva vlastitu sudbinu. Iz Kur’ ana saznajemo da ima takvih vjernika koji vjeruju u Boga kao opskrbitelja, oni se Njemu obraćaju i traže samo ovosvjetska dobra. Njihovo znanje o Bogu je nepotpuno, krnjavo, beskorisno, jer oni ne vjeruju u proživljenje. Svijet je pun ovakvih “vjernika”.

U suri Beqare, 200. ajet, Uzvišeni kaže: “ Ima ljudi koji govore: Gospodaru naš, daj nam na ovom svijetu, takvi na onom svijetu neće imati ništa.”. Sačuvaj nas Bože ovakvih duhovnih- ahiretskih bijednika i fukara.

U 201. ajetu sure Beqare, Uzvišeni kaže: “ A ima i onih koji govore: Gospodaru naš, podari nam dobro, i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u vatri. “

Neka poruka ove hutbe bude: Gospodaru naš, nadahni nas spoznajom kojom ćemo spoznati upotpunosti blagodati vremena, života, mladosti, znjanja, imetka, slobode i da sve to koristimo onako kako si Ti zadovoljan, na našu svekoliku korist, a ni na čiju štetu. Ne daj da ostanemo džahili, koji će neispravno shavatiti i neispravno vrjednovati ove blagodati, vidjevši definitivni kraj u vremenskom trajanju. Ne daj da ponzimi i osramotimo sebe, i da se bijedni pojavimo pred Tvojom veličinom, i pred Tvojim miljenikom Muhammedom a.s. koji poruči ummetu: “ Bože moj, ne prepusti me samom sebi ni koliko je treptaj oka.” Amin.


  • 1

Riječ koja ne prati djelo

O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate! Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti. (Es-Saff, 2. – 4.)

Bože , pokaži mi svijet onakav kakav jeste, a ne onakav kakav mi se pričinjava. (Hadis)

Pitao sam se dugo, gdje je to izvor snažnog uticaja riječi naših starijih alima na druge.

Divio sam se odgojnom uspjehu naših starih alima, ali i naših djedova i roditelja. Oni nisu nikako, pa ni površno, a kamo li temeljito poznavali odgojno- obrazovne metode savremenih pedagoško- psiholoških teroija. Zbunjujuće djeluje, kako to da kod toliko znanstvenih eksperata danas od predškolskih ustanova, pa do fakulteta imamo toliko neriješenih problema kod omladine. A eto, radi se na tome temeljito timski, koriste se iskusni savjetnici, a stanje je alarmantno zabrinjavajuće.

Ni u govoru ni u komunikaciji nema ni onog tako željenog minimum povjerenja, razumijevanja, poštovanja, respekta, ljubavi. Sve je više u rapidnom opadanju autoritet roditelja. To je problem i u porodicama gdje roditelji nose najveće titule iz odgojno- obrazovnog rada.

Jedan roditelj- profesor reče: “Idem u porodici narediti da rade šta ko hoće.”

Ovo je svjedočanstvo o bezdušno- skrhanom autoritetu roditelja i nažalost ovaj slučaj nije osamljen. Stari alimi- odgajatelji su bez kusura i tračka sumnje bili odani vjeri.

Vjerovali su da govore istinu, živjeli i radili u skladu s tim govorom. Nisu govorili ono što nisu radili. Svoj govor o dobročinstvu su započinjali tek nakon što bi učinili dobročintvo.

“GOVOR ALIMA O OSLOBOĐENJU ROBA”

“GOVOR ALIMA O MAHRAMI”

Počinjali su od sebe i svojih porodica. U vrednovanju Allahovih nimeta riječju i djelom su davali prioritet ahiretskim nimetima. Njihov ruh je pobijedio nefs. Radom su se čuvali da ne budu na teret drugima, ali i da drugima olaksaju. U Kur’ anu su nalazili inspiraciju kako da govorom i djelom zadobiju Allahovu milost.

Danas je u svim segmentima odgoja razgoličena jalovost i sterilnost svih naučno-odgojno obrazovnih teorija. Te “naučne” teorije su postale “mučne” teorije. Svaki zaborav na Boga može ponuditi duši samo mučninu. Jedini tzv. tih teorija je “otuđenje” čovjeka od sebe, roditelja, braće, prijatelja. Ljudi su danas u dobroj mjeri otuđeni od svoje svijesti, oduzeli su svijesti savjest, i doveli sebe u stanje vlastitog žaljenja i prezira. Tu, nazovi svijest, rukovodi samoljublje, egoziam, sebičnost, tjeskoba, bezosjećajnost, strah i trajno nezadovoljstvo. Ovakvi su redovni klijenti i pacijenti lažnih dušebrižnika (šarlatana), koji brzo i lahko dolaze do haram profita zahvaljujući tuđem neznanju i krivom poimanju vjere. Svaki haram ide u susret haramu, i tako se haram množi dok njegovi vlasnici ne budu skrhani i poniženi.

Teoba, istigfar, dove, sedžde, zikr, halal lokma, sadaka i svi vidovi dobročinstva su bili izvor istinske razboritosti naših alima i roditelja. Zato su znali šta je istina, a šta laž, šta je dobro, a šta zlo, i čemu dati prioritet u datim okolnostima.

Kad su jednom uvaženom sarajevskom alimu donijeli komplet knjiga, koje naučno tretiraju odgoj, on je to, vidjevši ko su autori, vratio nazad.

Za mudre je danas odveć malo vremena i za ono najbitnije. Znali su naši alimi da tržište i zakoni tržišta nisu ti koji donose bereket zarade. Oni su izvor bereketa tražili u Bismillom započetim halal poslovima, i tevekkulom na Allaha. Nisu iz straha od gladi škrtarili, niti su rasipali u haramu da bi istakli sebe. Oni su i u maloj zaradi pomagali one, koji su od njih imali manje.

Šta je od nas danas uradio zakon tržišta, ponude i potražnje dobara, vidimo u tome što je u nama odveć malo dobra. Uzalud je traganje za uzrocima ekonomske krize, ako se lijepim govorom uzurpira tuđi hakk, i uz to se nemoralno živi.

Dakle, opet raskorak između riječi i djela. Sve dok ne damo prioritet onome što vjera nudi (istina, pravda, halal zarada i lijepa riječ) sve će krize više bujati i plaviti naše duše, a naša nadanja će biti fiktivna, a zbog naših nerealnih planova strah će se uvećavati.

Strah od siromaštva tjera u haram one koji nemaju tevekkula, i koji neće halal zaradu. Malo je danas onih koji zbog Ahireta imaju nesanicu noću. Najteži snovi i najbrojnije nesanice dolaze zbog dunjalučkih neuspjeha. Neuropsihijatri, psiholozi i gatari imaju pune ruke posla a uz to su im puna usta tableta. Samo oni koji vjeruju riječi i obećanju Božijem, imaju se čemu nadati. U školi islama će samo iskrenu razumijeti poruke i prihvatiti vjeru. Samo oni će položiti ispit, a ostali će morati napustiti tu školu, jer su im ciljevi vjere daleko, nedostižni, i zbog njihovog vlastitog sljepila nerealni.

Pita učenik učitelja: “Učitelju, Vaš govor o vjeri je lijep, ali izgleda dalek, nedostižan poput zvijezda na nebu. Učitelj reče: “O kakvoj daljini govoriš, kad svjetlost tih dalekih zvijezda dopire i u tvom oku, i tom svjetlošću gledaš i vidiš svijet. Ako bi zvijezde postavile takva pitanja o tvojoj daljini, kad bi ti progledao?”

Srcima koja su nedostojna svjetla istine, i ono najbliže, i ono najjasnije, najljepše, najbolje izgledat će im potpuno daleko, tamno, nejasno, ružno. Zbog silne blizine mnogi istinu i ne vide, i ne znaju da je ona u njihovom srcu.

Pitali su Ahmed ef. Bureka: “Ako je islam kao sunce jasan, zašto ga svi ne private?” On reče: “Sunce grije i ružičnjak i đubre, a sunce nije krivo što ružičnjak miriše, a đubre smrdi.”

Izraeličani su sa oduševljenjem čekali Musa a.s. da ih oslobodi ropstva faraona. Kad ih je oslobodio i doveo u pustinju, gdje su imali hranu bez truda, i usput spoznali snagu mudžiza Musa a.s., opet su mu rekli: “ Idi ti, i tvoj Bog ratujete, a mi ćemo ovdje čekati.” I čekali su u pustinji punih 40 godina.

Kome strast i požuda diktira stil, način i tempo života, taj neće znati, ni koji mu je cilj, ni put do cilja, ni šta hoće, ni gdje se nalazi.

Kome oslabi volja da živi vjeru, izgubit će trezvenost, pa će mu put izgledati težak i beskonačno dalek, cilj neostvariv, a on izgubljen u toj divljini.

Želje koje niču iz naših srca, najbolje govore istinu o nama.

Dunjaluk jeste zima za naše duše, i ko je mu’ minski izdrži, doći će mu proljeće ahireta.

Ruža islama mirisom stoljećima privlači sretne, ali i odbija one koji nisu dostojni tog mirisa. Nemoguće je osjetiti ljepotu tog mirisa i ostati indiferentan prema vjeri. Puno je mostova u kojima se prevladava udaljenost naše duše od istine. Samo haramom savladani vide da se ta udaljenost ne može prevladati. Samo se iz neznanja glava okreće istini, i iruzorno slijede fikcije ideja bez Boga.

Molimo Allaha da nam da prodoran i oštar pogled, pa da vidimo i planinu i rudinik u utrobi te palnine. Tražimo Njegovu zaštitu od hajvanskih došaptavanja strasti i prohtjeva, te da nam podari dinsku pamet, kako nas nefs ne bi ubijedio da se samo s njim ispravno može razumijeti stvarnost života. Ne daj da nam riječ bez djela nadahnuta nefsom oduzme bereket i snagu našeg uma, naše duše, te da nam vrijeme u trud budu uzaludni. Bože pomozi nam da shvatimo Pejgamberov hadis: Bože, pokaži mi svijet onakav kakav jeste, a ne onakav kakav mi se pričinjava- pokazuje.”


  • 0

Moralnošću i tevbom do sretnog kraja i još sretnijeg početka

قَدْ خَلَتْ مِن قَبْلِكُمْ سُنَنٌ فَسِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَانظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُكَذِّبِينَ ‌[٣-١٣٧]

„Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili.“

وَلَا يَحْزُنكَ الَّذِينَ يُسَارِعُونَ فِي الْكُفْرِ إِنَّهُمْ لَن يَضُرُّوا اللَّهَ شَيْئًا يُرِيدُ اللَّهُ أَلَّا يَجْعَلَ لَهُمْ حَظًّا فِي الْآخِرَةِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ ‌[٣-١٧٦]

Neka te ne žaloste oni koji srljaju u nevjerstvo, oni nimalo neće Allahu nauditi; Allah ne želi da im da bilo kakvu nagradu na onom svijetu, i njih čeka patnja velika“.

Ovim kazivanjem želim ukazati na neka, doista teška iskušenja s kojima se u ovo vrijeme i na ovim prostorima susrećemo, svi ponaosob.

Susret je nezaobilazan, bez obzira da li se radilo o roditeljima, učiteljima, odgajateljima ili starateljima. U pitanju su neka događanja i događaji, koji su među nama poodavno prisutni i uzimaju sve više maha. Za one koji se ovim događajima ne bave, može se steći utisak da se ne radi ni o čemu posebno strašnom i alarmantnom, dok za one koji se ovim fenomenima bave, u njima vide brojne neugodnosti, kako po naše porodice i džemate, tako i po širu zajednicu.

Radi se o atakovanju na naše tradicionalne i kulturne vrijednosti na svim nivoima naše zajednice. Posljedice ovih nepromišljenih i besmislenih postupaka mogu biti kobne, ne samo za našu ovosvjetsku, već i za ahiretsku sreću. Radi se o vrlo podmuklom zlu,  i pojavama, koje  mogu biti ozbiljan faktor dezorijentacije, otuđenja i očaja.

Naravno, sve se ovo događa u Bosni, a režira i diktira daleko van Bosne.

Vjerujem da nam ovo pripremaju naši din-dušmani, kojima nije uspio plan likvidacije.O čemu se radi ili o kome se radi???

Danas je naša Bosna krcata „pravim alimima“, vrhunskim poznatim i priznati autritetima „svjetskog ranga“. Istina je tim teža što se broj tih „svetaca“ i „dušebrižnika naših“ povećava i što su sve aktivniji. Dobro su uvezani i ne kriju svoje zadovoljstvo da ustraju do „pobjede“. Velika smo briga tih naših prijatelja, tih hizmećara dinu i ummetu. Od nas ne traže ništa posebno, osim da ih saslušamo i poslušamo. Jer, oni su tu radi nas, da nam spase dušu od sotone, da nas upozore na brojne anomalije, dileme, pogreške i da nam ponude pravi Islam. Oni nas podsjećaju da nude pravi dinullah-Allahov din-vjeru Islam, a ne „bosanski islam“. Ukratko, oni su bez sumnje pravi alimi i oni nude pravi islam. Eto, ta privilegija je pripala njima i oni su pravi. Oni su dio organizma ummeta, koji bolno, s velikim teretom i brigom, doživljavaju uvođenje brojnih novotarija u Islam ovdje kod nas.

Ne znam sve njihove metode spašavanja, ali je neosporno da svi oni, a ima ih dosta, imaju  dosta pristalica iz našeg naroda. Osim brojnih druženja, predavanja, sijela, halki, dersova, vazova, tu su i pokoje novine, časopisii knjige. Knjige su, što se tiče tiraža u porastu i s vrlo bombastičnim naslovima. Uz sve to, oni koriste blagodat interneta, tako da imaju i svoje stranice, koje su dobro posjećene, otvorenog  su tipa i dostupne svima.

Prava istina o tim „pravim“ učiteljima,„vaspitačima“,„emisarima“ je, da su oni za elitu i ešraf ummeta anonimusi.

O njima se kao o intelektualnim, duhovnim i moralnim uposlenicima vrlo malo zna. To može biti ešraf nepismenim i neupućenim.!!! Radi se dakle o demagozima, koji koriste naše neznanje, naivnost i našu dobrotu, ali i naše siromaštvo. Sve to pogoduje da se nude lažne nade, obećanja i garancije. Dakle, oni su samo elita za zavedene učenike, za one koji u jeku mladosti još lutaju i traže sebe. Radi se o tipovima nedefinisane svijesti i savjesti, koji ne razumiju potrebe vremena i prostora u kome žive za vjeru i vjerske vrijednosti. Njihova svijest i savijest je u službi gole forme bez sadržaja, koji su svojstveni univerzalnoj vjeri, kakav  je Islam. Tu se više radi o bukvalnom razumijevanju vjerskih tekstova ili o komentarima koji se svode na nevješto prepričani tekst. Oni koji se s njima ne slažu u mišljenju i shvatanju, takvi se razilaze i u realnom životu. Ali i ta razilaženja ne mogu proći be etiketiranja:“kafir“, „munafik“, „zalim“, „fasik“, „mufsid“,… Takve učenike koji ih napuste, treba anatemisati, ogovarati, oni su opasni i na njih treba upozoriti.

U svijim fikcijama i uobraziljama idu tako i toliko daleko, da našu domaću, najautoritativniju ulemu i vjerske predstavnike, kritikuju, ogovaraju i ismijavaju, pozivajući ih da dođu njima kako bi ih „naučili da klanjaju po sunnetu“. Nakon jedne takve ponude, jedan naš uvaženi alim im je vrlo smireno i dostojanstveno odgovorio: “Mašaallah, vi klanjate po sunnetu, a mi i po Kur´anu i po sunnetu“. Da bi poslije ovih riječi, taj isti alim, dugo vremena bio meta ogovaranja i kompromitovanja s njihove strane, ali Bogu hvala, bezuspješno.

Ti isti su vrlo neozbiljni u trenucima kad se traže ozbiljni i promišljeni postupci, ali zato ozbiljno ustrajavaju u stvarima koje zorno svjedoće njihovu neozbiljnost. Mnoge od tih grupa su anetemisane od vrhunske, ehli-sunnetske uleme, jer između ostalog znaju vješto kazivati, kako objava nije završena, kao ni poslanstvo. Neki od njih niječu džihad, pozivaju svoje sljedbenike da ne klanjaju za našim imamima, da ne klanjaju džennazu muslimanima koji njiih ne prihvataju kao spasioce…..itd.Vrijedi napomenuti da su neki od osnivača tih sekti, bili neizliječeni epileptičari,između ostalog. Djela koja su ostavili iza sebe „čuju se“ na prljavo nadahnuće šejtana i njihovog neodgojenog nefsa.

Ono što boli do dna duše, jeste činjenica, da se skoro u svim sektama nalazi veliki broj Bošnjaka, koji su „našli sebe“, „usrećili se“, „udomili“, „pronašli mir duši“.

Na nama kao pastirima je pregolema odgovornost i obaveza. Učinimo koliko možemo i znamo, konsultujmo se sa učenim prijateljima, sa našom ulemom, šta nam je raditi. Pripazimo kakve nam se to škole, kursevi i knjige nude i gdje i s kim se kreću naša djeca.

Upišite djecu u mekteb. U mektebu znate ko ih uči. Ma šta govorili o našim vjerskim autoritetima, oni su klasa! Učinite dostupnim knjige naših vjerskih autoriteta, dođite sa njima na dersove naših alima ili im ponesite snimke dersova naših alima.

Nije mi poznato, a ne znam da ste i vi to čuli, da je neko od naših evlada ostavio svoje roditelje, zbog toga što je čitao knjige naših autora ili je pohađao dersove istih.

Što se tiče druge strane, uvozne- kvazi uleme, toga je bilo popriličan broj.

Imala je, ima i imat će Bosna svoje alime i muallime i muderrise i vaize i karie i hatibe i imame, pa slušajte njihovu riječ, prihvatite je u životu, jer tu nema nikakvog ekstremizma, nema ni šejtana, pa nema ni kajanja. Nema ga, niti može biti, jer je Islam -vjera mjere, a ummet-ummet sredine.

Kao vjera života, Islam ne gleda na realnost idealno. Uvažava date okolnosti, nudeći promjene koje odgovaraju naravi čovjeka, a koje nikome ne štete. Islam ne uvažava promjene sa naglim lomovima, rizicima i neizvjesnošću. Ekstremizam je put padova i poniženja, pa i samouništenja. Nikada niko i nigdje, nije došao ekstremizmom do trajnije pobjede, mira, sreće i zadovoljstva. NEDOSTIŽNA je slava svim sljedbenicima , svih vidova ekstremizama, u svim oblastima života.

Nikad muslimanima nisu dolazili padovi sa strane, zbog snažnog neprijatelja. Vanjski neprijatelj  je bio snažan onoliko, koliko ja zajednica unutar sebe bila slaba i neorganizovana. A neorganizacija i sve slabosti muslimana su dolazile zbog neizvršavanja Allahovih dž.š. emrova i odanosti haramima. To je uticalo na moralni pad zajednice, a s moralnim padom su dolazila i sva druga poniženja i nevolje.

Dakle, izvor snage i najjači, nesalomljivi i odbranbeni faktor, pojedinca  i zajednice je u MORALU, koji je posljedica življenja po Božijim propisima. Usput, vrijedi navesti vrste moralnih posrtaja , koji su muslimanima donosili dugotrajne belaje  i poniženja, a to su:

·         Uzurpiranje tuđih prava-hakkova, posebno sirotinje (kroz uskraćivanje zekate, sadake i dobroćinstva).

·         Odustajanje od naređivanja dobročinstva  i sprečavanje zla.

·         Mito i korupcija  onih na položajima.

·         Okretanje ka prolaznim vrijednostima, te zaborav na odgovornost, nagradu i kaznu ahiretsku.

·         Zavidnost braći u vjeri zbog uspjeha.

·         Dolazak na vlast po rodbinskoj liniji nesposobnih vladara,  njihovih pomočnika i savjetnika.

Sve ovo je ubrzalo cijepanje ummeta, ali i ubrzalo i dolazak do cilja din-dušmana.

Glas objave je prioritet prioriteta, te se sve drugo odgaja i koriguje na principima objave, a svijest i savjest posebno. Savijest i svijest su zdrave, ako prihvate principe objave, pa je moralno ono što objava definiše kao moralno, makar se protiv toga pobunile svijest i savjest čovječanstva, ali je i nemoralno ono što objava tako definiše, makar se tome suprostavile svijest i savijest čovječanstva. A moralnu dimenziju objave je, kao i svaku drugu dimenziju objave, živio Muhammed s.a.v.s. Kur´an za Poslanika a.s. kaže:

„Ti si na najvećem stepenu morala“, a sam Poslanik, a.s., kaže: „Poslan sam da usavršim moral“, dajući time do znanja, da je cilj poslanstva usavršiti moral i dovesti moral do savršenstva, koje je primjereno ljudskoj naravi. Poznate su nam i Poslanikove a.s. riječi: „Ko te pretekne u moralu, pretekao te je i u vjeri“.

Kur´an a.š. nam otkriva, da je moralna dimenzija pojedinca i naroda u povijesti bila odlučujući faktor napretka i preporoda, ali je i pad morala istovremeno bio odlučujući faktor  i uzrok svekolikih drugih padova, poniženja, pa i nestanka na najmizerniji način.

Dakle, osnovno obilježje istorije je MORAL.

Moral je tu da nas predstavi dolazećim generacijama u realnom svijetlu, ali i da nas pripremi za ono što je iza povijesti, iza fizičke egzistencije. I tako svi narodi ulaze u povijest, na različite načine. Hod kroz povijest diktira moral, iza kojeg stoji garancija slave, moći, položaja i uticaja. Zato je nečiji povijesni hod tih, miran ali učinkovit i završava sa mirnim odlaskom, ali ne i nestankom iz povijesti. Nečiji povijesni hod je bahat, buntovan i ne miri se ni sa sobom ni sa drugima, ni sa životom  ni sa smrću, pa mu je sve jad, čemer, kazna, očaj, i sve mu je tako i u zdravlju i u kapitalu i sa potomstvom itd.

Ajeti Božiji su najsretnije i i u dovoljnoj mjeri raspoređeni u vanjskom svijetu i u nama samima. Primjereni su za razumijevanje svim uzrastima i potpuno su jasni i maju poruku za svakoga. Mnogi u vlastitoj oholosti ili ih ne primjećiju, pa se odaju kocki, bludu, alkoholu, rasipništvu, varanju na kantaru i litri, neki zloupotrebljavaju svoje položaje u društvu, neki to čine krivim zakletvama zloupotrebljavajući vjeru itd…

Odlaskom iz povijesti-sa povijesne scene, ipak ostaju, na ovaj ili onaj način registrovani njihovi postupci, način života, koji ostaju da pričaju dolazećim generacijama o putevima sreće i nesreće, uspjeha ili neuspjeha.

Poseban, nezamjenjiv i do kraja tačan, istinit i jasan je svaki događaj, koji registruje objava. Tu mogu svi uzrasti, sve generacije svih vremena i podneblja, uzeti ibret, kolika je cijena ponosa i oholosti nemoćnog roba prema Svemoćnom Gospodaru. Događaji nude odgovore kuda vodi haramanje, prkos i ponižavanje vjernika.

Ni jedan narod nije živio moralno-po uzusima objave, a da je doživio ekonomsku krizu, koja ga je uništila fizički. Sve su krize, znane i neznane, posljedica odsustva morala, a moralna kriza rađa sve druge krize, prethodi im.

Objava nas uči da su sve poplave, požari, potresi i bolesti, opomena ili zarađena kazna za nemoralan i nenormalan odnos prema Božanskim moralnim vrijednostima. Svako riješenje svih kriza, bez temeljitog moralnog preokreta je kratkog daha.

Arapi su bili moralni divljaci prije Islama. Siromaštva na pretek. Robovi se tretiraju kao oruđa koja govore. Sa islamom nestaje kriza i nereda i utemeljem je poredak primjeren čovjeku.

Nema sistema i svjetonazora koji uzdiže moral, kao što to činin Islam. A također, nema sistema koji može biti garancija za rješavanje kriza mimo onog što Islam nudi. Narode koje je vodio Poslanik a.s. i narodi koje su vodili učenici čiji je genij stasao u Poslanikovoj a.s. školi, mogli su dugo voditi čovječanstvo bez lomova, kriza, nesreća i ostati uzor svim dolazećim generacijama.

Samo moralni imaju pravo da budu i ostanu trajne i žive legende.!!!

To su duhovni, moralni i intelektualni kolosi, koji su čitavim bićem bili okrenuti trajnim vrijednostima. Njihova je riječ bila dovoljno moćna pokretačka snaga ka hajru. I oni su kušani siromaštvom, zdravljem, bolešću, progonstvima, prijetnjama, ali i bogatstvom, položajima, znanjem, uticajem i opet ostaše dinski skromni i Svemoćnom ponizni.

To je bila njihova ljudska i dinska veličina. Snagu su crpili u iskrenom ibadetu, zikru, istigfarima, tevbi, dobročinstvu. Rekli su:“ da je skroman onaj, ko može živjeti raskošno, a to ne čini, a ne onaj ko je skroman zato što nema druge mogućnosti“.

Skromnost se u punoj mjeri pokazuje u izobilju imetka, mladosti i snazi. Taj nivo skromnosti se postiže  i dostiže samo vjerom. Čovjek ima aah da posjeduje  beskrajno puno. Taj aah dobija mjeru- vjerom. Bez te mjere, najbogatiji postaju i ostaju trajno sirotinja, dostojna poniženja i prezira. Istinu o tim nezasitim dušama rekao je Poslanik a.s. On kaže:“Kad bi čovjek imao dolinu zlata, poželio bi i drugu, pa i treću. Čovjekovu požudu može zasititi samo zemlja ili tevba“.

Požuda zasićena zemljom, ne oslobađa odgovornosti, jer ne donosi promjene u ponašanju prema imetku. Požuda svedena na dozvoljenu mjeru tevbom, donosi oprost, vodi darežljivosti, oslobađa odgovornosti i donosi nagradu.

Dakle, sa tevbom se u čovjeku rađaju moralna pitanja i daju moralni odgovori na svako kako, šta, kuda, smije li, može li, kome, …

Tevba je ta koja donosi trezvenost, ozbiljnost, poslušnost, radinost, umjerenost i sretan kraj, iza koga slijedi još sretniji početak. Naravno novi.


  • 0

Mi u ogledalu hadisa Allahovog Poslanika

Jesmo li mali ili veliki? Mali smo u dobročinstvu, a „veliki“ u griješenju do neslućenih granica. Strahujem da zbog mojih grijeha nisu uznemireni i da im nije uskraćen rahatluk, kako bilju i životinjama, tako i ljudima.

A šta čovjek da kaže o toj silnoj i nepojmljivo velikoj ljubavi ashaba prema svome učitelju! Kad više vole vlastitu smrt, nego da Resul bude uznemiren i doživi makar na tren bol i uboda trna. Šta reći o sahabijkama, kojima je smrt muževa i sinova beznačajna, prema životu Resula! Šta reći o velikim ašicima ummeta, koji su žarko željeli biti pijesak po kojim gazi deva dok nosi mubarek Resula, vidjeći i u tome čast, zadovoljstvo i sreću!

 A šta tek veliko možemo reći o nama. Čime se mi to možemo pohvaliti, i čemu se to velikom možemo nadati.

Odgovor se krije u našem odnosu prema Resulu. Ako je naš odnos takav, šta očekivati od našeg potomstva! Hoće li naše poniženje smanjiti ili povećati njihovi postupci. Postoji li ta upitanost kod nas. Znamo li da nema popravnog i povratka? Znamo li da smo svakog trena bliži odlasku? Šta od neuništivog kapitala nosimo sa sobom?

Eto takav je bio Resul, naš uzor, a mi smo ovakvi kakvi jesmo. On je upotpunosti izvršio svoju poslaničku misiju. On nam je učinio dostupnim istinu o nama, o ljudima, čovječanstvu, da nismo „životinje koje govore“, da nismo benu-majmun već benu-Adem, da smo „veličanstveno djelo Allahovo“ stvoreno u „najljepšem liku“, i „teško onome ko oskrnavi veličinu Allahova djela“.

Za Resula i njegov ummet, čovjekov usud nije ukletost, čovjek nije bačen u svijet, nije „danas homo a sutra humus.“

Da, mi smo sljedbenici Resula, koji je nadmašio svijet prostora i vremena, svijet mašte ljudske. Vinuo se duhom u svjetlosne savršene zbilje, istine i dobra. Došao do samog izvora i utoka života, do Darovatelja života, koji stvara i održava stvoreno. Kušao je tu Resul, u toj neposrednoj blizini lezzet te blizine, ljepote, dobrote, ljubavi, blagosti, nježnosti, prefinjenosti, ali i moći, snage i sile, ničim ne uporedive.

Tako je Poslanik obogatio svetim istinama svoje Poslaničko srce, dušu, um, osmišljavajući tako ljudska zbivanja, događanja i pojave brojnim smislovima.

Ima li teže bolesti srca i prljavih misli od onih , od ljudskih mizerija, koja u ljudskoj smrti kraj svakom dobru i zlu pa i svoj vlastiti krah, jer su „došli iz ništa i otišli u ništa“.

I umjesto smrti koja uništava i koja je simbol ništavila, Resul smrt vidi kao vrata kroz koja prolazi prilikom povratka svome Gospodaru i to povratka koji sobom nosi  i donosi  radost u srcu vjernika. Negatori istine su bili i ostali svjedoci, i to kompetentni svjedoci vlastite tragedije, vlastitog bezumlja, beznađa, očaja, neizvjesnosti i besmisla. Drugi su bili i ostali vjernici, opet najkompetentniji svjedoci trajnosti doživljenog mira, sreće, zadovoljstva, smisla i smislenog promišljanja i djelovanja, koje nadilazi granice prostora i vremena.

S toga je za mene mevlud, dan neopisivo lijepe radosti koja traje i tuge što među nama ima i onih kojima mevlud smeta. Radost mevluda vidim u tome, što su to trenuci druženja sa Kur´anom, hadisom, salavatima, tevbom i istigfarom. Tada se čuju brojni savjeti , što ih Resul kao amanet  ostavlja ummetu. Savjeti su to sa punim moralnim i duhovnim sadržajima i tako ljupkim stilom govora.

Pomisao na Resulov šefa´at liječi i one za medicinu neizliječive rane. Tek tada čovjek vidi koliko smo u hakku Resulu i da mu se, ama baš nikako, ne možemo odužiti.

Ako je sve ono što čini sadržaj mevluda bid´at, onda bi ta glupost bila smiješna, da nije žalosna.  Nevjerovatno, da  i danas u ummetu ima takvih borniranih mozgova. Molim Allaha da mi pruži i to zadovoljstvo duši, da se sebebom mog govora o Resulu, krene ka novim spoznajama i istraživanjima novih smislova Resulove sire.

Desi mi se da nekada žalim, što nisam bio među onima, koji su sazrijevali i stasali uz Resula. Bude mi i teško i čudno u tim mislima. Tada zamišljam ashabe, neizrecivo sretne uvijek, i kada ustaju i kada idu na počinak, i u miru i u ratu, i kad odmaraju i kad rade, i kad su gladni i kad su žedni, i bosi i proganjani, i kad trpe bol, i kad su u tuzi i pri rastanku, i kad pobjeđuju i kad „gube“, i kad idu u džihad i kad se iz džihada vraćaju, i kad šehide i kad rane krvare, i kad se smiju, vesele, i ………

Kažem sebi, oni su srećniji u odsustvu ni´meta, jer znaju da je to kušnja i mu´minski sabur, nego li mi kad smo u izobilju, a s malo ili nimalo hamda i šukra.

Ipak ne dam sebi ići predaleko tim putevima. Zastanem i kažem sebi: Dragi Bog te je dao baš u pravo vrijeme, kad će tvoje razmišljanje, riječ i djelo biti od hajra za ummet i din. Kažem sebi: otkud ja znam, na čijoj bi strani bio da sam tada rođen, na strani Resula ili neuzubillah , Ebu Džehla. I šta?!

Budi zadovoljan što ti je Bog dao iz svoje dobrote, da budeš u ummetu Njegovog Miljenika. Potvrdi svoje zadovoljstvo hamdom i šukrom. Za svoja neosnovana razmišljanja, traži oprost od svog Gospodara. Nije to na odmet, jer Resul uči da budemo zadovoljni sa svojom sudbinom, te da oni koji nisu zadovoljni sa svojom sudbinom „sebi traže Boga mimo Allaha.“

Dakle, nužno je pomiriti se sa sudbinom i ne izazivati sudbonosni teret kušnje. Vjerujem da nije bilo, nema, niti će biti svijeta, znali mi za njih ili ne, a da Resul nije svima samo milost i opomena, koju kazuje ajeti-kerim. Resul je Božija milost svjetovima, milost ne mjerljiva intenzitetom, dosegom i trajnošću što ih ljudi koriste kao mjerila.

Usuđujem se reći, da će i džennet džennetlijama biti još ljepši, još draži i miliji kad znaju da je u njemu Resul i da će ih uz sve blagodati počastiti i svojim zijaretom.

Milost se tiče srca. A srca su ili poput humusa, pa budu plodna i upijaju vodu, ili poput kamena i tvrđa, pa se preko takvih srca milost samo prelije i ode.

Resul je dar, milost, radost svim planetama, posebno zemlji, pa i čitavom kosmosu, te svim vrstama živih bića, nama znanih i neznanih. On od svoje veličine nije izgubio ni onda, kad mu je Ebu Džehel bacio utrobu deve na leđa, ni onda kad mu je hamma-letel-hatab bacala trnje na put kud je Resul prolazio. Oni su izgubili sve što su imali, a nisu dobili ništa.

Resulu su, na Miradžu i meleki sedžde, ustali sa sedžde i kijamom odali počast Resulu. Bilo je to samo jednom i samo Resulu. Ta, zar i zemlja među planetama nije u privilegovanom položaju, jer je na njoj živio Resul i u njenoj utrobi je njegovo mubarek tijelo. Taj privilegovan položaj planete zemlje, nad svim drugim planetama, zvijezdama, sazviježdžima, svima nama, je samo i jedino zbog Resula. A eto sve druge planete su to prihvatile bez zavidnosti i mržnje. Al´ eto, sva ta tijela, planete i zvijezde će Alejhisselam obići, proputovati tim prostranstvom i u miradžskoj noći i njima ukazati ićram. Sve će to proći, vidjeti,  sve viđeno i doživljeno  prenijeti ummetu.

Vraća se Resul ashabima, njih poslije Gospodara voli ponajviše. A ono što Resul voli, voli i Allah, dž.š., i to je kod Allaha velika vrijednost. Veća od svih prostranstava i svega što je Resul vidio, mimo Allaha. Svi idealni prostori, ljepote, prostranstva, boje, glasovi, su pružili svoj ibret, jer sve podsjeća na potrebu iskrenog vjerovanja, robovanja i moralnog vladanja, Onome ko je sve to stvorio, uredio i održava.

Resul se, takođe uvjerio da sve, ama baš sve, bez i jednog izuzetka, a što je vidio, jezikom svog hala čini tesbih i hamd svome Stvoritelju. Naravno, shodno stepenu i nivou egzistencije.

Da u kosmosu nema apsolutnog mrtvila, Resul potvrđuje mu´džizom, gdje u njegovoj mubareć šaki, pijesak čini tesbih Allahu, dž.š., a to sve gledaju, vide i slušaju brojni ashabi.

Pa i plač panja, takođe je mu´džiza sa velikom porukom, koliko je Resul voljen od svih i kolika je odanost Allahu svega što postoji.

Svojom pojavom je vratio poljuljano dostojanstvo halife i zemlje planete, pobjedom istine nad lažima kufra i širka. On vraća poljuljano dostojanstvo svakoj stvari i svim vrstama, koje su počašćene da shvate istinu.

Mevlud je rađanje nade zamrlog i uspavanog čovječanstva. Sve dobiva svoj hakk, svoje Bogom zagarantovano pravo na postojanje, slobodu, život, rad, dostojanstvo, porod, vjeru,…

Upozorio je na pravo umjerenog korištenja svih Božijih blagodati, ali i na žestoke kazne koje čekaju prekršitelje.

Za Alejhisselama sve što je bespravno, silom, nepravedno uzurpirano, ma koliko malo bilo, ono je veliko, bitno, važno i skupocijeno.

Resul odbacuje egzistencijalnu mogućnost slučaja. Sve što ima egzistencijalnu formu ima i sadržaj svoj, nije prazna, ima svoju poruku i pouku.

Za Alejhisselama afirmacija besmisla i negacija smisla je jedno veliko svjedočanstvo našeg neznanja, nedostatka korisnog znanja i muke što je sobom nosi beskorisno znanje, koje je primjereno naivcima. Takvo znanje izravno vodi kufru, širku i zulumu. Koliko su samo ove ideje o besmislu dostojne prezira svakog ozboljnog mislioca. Dostojni su prezira i mislioci koji žive u zabludama uvjerenja, da se do smisla postojanja može doći bez vjere u Jednog Boga.

Sa Resulom se smisleno regulišu odnosi sa Tvorcem i od kvaliteta tog odnosa ovisi kvalitet svih drugih uspostavljenih odnosa. Ovaj odnos što ga Alejhisselam nudi, je svima od koristi trajne, a nikome, nikada i nigdje ne šteti.

Svijet sa svojim pojavama i događanjima nije slučajnost. Sljedbenici slučajnosti, veli jedan alim, liče mački koja se uhvati za vlastiti rep, vrtoglavo se okreće u krug, ne umije se pustiti do besvjesti, a misli da leti u beskonačnost.

Svjetonazor temeljen na objavi, ponovo je vraćen sa Resulom i doživio je svoje zlatno doba u povijesti. Svjetonazor temeljen na objavi postaje garancija svekolikih i trajnih uspjeha. Risalet je garancija svekolikih uspjeha u povijesti i koju vrijeme ne može negirati niti izbrisati.

Povijest svjedoči, da su i poslije ovih sretnih generacija, dolazile duhovno, moralno i umno jalove generacije, koje su slijedile beživotne, fiktivne ideje. To su goleme podvale uma bez Boga, svojstvene demagozima svih vremena i prostora.

Ovu tragičnu „istinu“ uma bez Boga, najozbiljnije svjedoče ludnice, zatvori, kazneno-popravni domovi, ubistva, pljačke, droga, silovanja, …. sve je ovo u rapidnom porastu.

Enigma života i smrti, je izvan svih domašaja uma i razuma. To je u kompetenciji izričito Risaleta. Rješenje ove enigme nudi mir, a dostojni su je  i mogu je shvatiti i prihvatiti samo odani Allahu i Resulu.

Pa je mevlud dan kad su riješene do tada, nerješive enigme životnog i trajnog značenja. Zato se vjera ljubomorno čuva i svesrdno prenosi na najmilije.

Pa je 12. Rebiul-evvel dan ljudskog roda, dan planete, dan mladosti, dan kosmosa i svih njegovih stanovnika. Ko je mogao slutiti kakva sreća čeka novorodženče, Muhammeda, sina Abdullahova i Aminina iz Mekke i kakvu će ono sreću donijeti i ponuditi čovječanstvu i svemu postojećem.

Sve što je um mogao slutiti da čeka novorodženo siroće je tegoba, bol, tuga, jad i čemer. A eto, Božijom mudrošću, on posta i osta nenadmašni liječnik svih ljudskih slabosti. Resul je preživio i pokazao kako se smisleno živi. Umjesto da bude socijalni  problema, on je riješio brojne socijalne probleme čovječanstva.

O, kako su ljudske procjene krhke, ako imaju uporište jedino u razumu bez Boga. 

Ko je slutio rađanje moći, koja će eliminirati sve vidove poniženja i pokazati put ljudskog dostojanstva i ponosa. On spašava čovjeka, da se ne troši trošnim stvarima i da mu život ne prođe u okupaciji prolaznih vrijednosti. On će uspjeti, kao niko prije njega i poslije njega, da oslobodi ljudska srca natruha šejtanskih vesvesa, u vidu širka, kufra, nifaka, dvojbi, dilema, sumnji, straha, nepovjerenja i neizvjesnosti.

Kocku će zamjeniti radom, trudom i dobročinstvom. Alkohol će nestati, a osvježenje će donijeti Zemzem. Kamata će postati suvišna, a poštena trgovina dovoljan garant. Kamata će otići u bespovrat, a zaživjet će vakufi, hedije, sadaka i zekat. Tako će radom nestati svi vidovi eksploatacije. Put do nafake bit će pošten rad, a stvaralac vrijednosti je Stvoritelj. Profit neće opravdavati sve postupke. On će postati halal uz poštivanje puteva vjere. Oholost se transformiše u skromnost. Škrtosti nestaje a i rasipništva. Sve dobija svoju mjeru.onaj koji daje, znat će čiju blagodat daje i time će otjerati oholost i samoljublje.

Umjesto „šejtanova braća“po rasipništvu, ljudi postaju „braća po vjeri“. Mržnja je otjerana snagoma vjere i obećanjima što ih u vidu garancije vjera nudi. Žena više nije tu da rađa i uveseljava rasipnike, već je majka, supruga, domaćica, sestra, drug i prijatelj. Zaživilo je mudro trošenje uz zahvalnost Allahu.

Obaveza se svjasno i savjesno prihvata, a tevekkulom i dovom se liječe brojne bolesti. Započeti poslovi se sretno dovode kraju. Vodeće funkcije se povjeravaju najmoralnijim i najumnijim.

Ideološka svijest je zaslijepila mušrike, pa nisu mogli vidjeti u Resulu pravog plemića duha. Morali su se susresti sa snagom odgoja, onoga koga je Rabb odgajao.

Sve spletke za koje su vjerovali da će biti maksimalno učinkovite, pleli su na najefikasniji način. I one su se izjalovile. Sve su im želje ostale puste i neostvarene.  Sve njihove ponude Resulu da odustane od risaleta, bile su i tužne i žalosne i smiješne i jadne i bijedne. Posijali su i _požnjeli tugu, bol, neizvjesnost, poniženje, gubljenje svih vidova časti, vlasti i ugleda. Uz sve to morali su živjeti s velikim i brojnim nemirima u duši. Zavaravala ih je brojnost, bogatstvo, oružje, sinovi, mržnja, …

Ta lažna nada mogla je biti samo garant neuspjeha na svin nivoima.

Najžešći udarac, koji ih je najviše razjario i najžešće ponizio bilo je Resulovo:

„Tako mi Allaha, kad bi ste mi dali Sunce u desnu a Mjesec u lijevu ruku ja ne bih odustao, sve dok ne pobjedim ili ne poginem“.

Ova izjava ih je sve zaplela, došlo je do punog izražaja svo njihovo neznanje i loše procjene.

Tvrdnjom da je Resul lud, Resul odgovara liječenjem ludih. Uvjerio ih je da su oni opsjednuti sobom, dunjalukom, vlašću i slavom s kojom su brzo i mizerno nestali. Nadahnuće džinima, zatvorilo im je oči pred vječnošću. I pjesnici iskazaše svoju nemoć, pred stihom objave.

Zavaravala ih je i malobrojnost ashaba. Nisu znali, da biti malobrojan ne znači biti mali, beznačajan, neučinkovit i osudu na brojna poniženja.

Ipak su, makar i kasno, saznali za snagu malobrojnih, koje rukovodi objava. Svijest o borbi za očuvanje trajnih vrijednosti, dovela je ashabe do pobjede.

Naše podneblje je nama i šansa i kušnja. Mnogi daju šansu kufru i širku današnjice, opet iz neznanja. Oni ne znaju da snaga vjere ne umire, jer je od Vječnog i Sveznanog, a „nadu u Allahovu milost gube samo kafiri“.


NAJAVE

ARHIVA